MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Siječanj 2010
Format Albumi
Vrsta Folk / Indie pop / Folk-pop / Contemporary Folk
Dodano Nedjelja, 10 Travanj 2011
Žanr Pop-Rock
Length 35:17
Edition date Siječanj 2010
Država SAD
Etiketa Nonesuch Records
Edition details Producent: Stephin Merritt. Snimano: 2008./2009., Mother West, New York, NY (SAD). Datum objave: 26. 01. 2010.
Tags

Review

Mamutski trostruki album 69 Love Songs iz 1999., za kojeg je Stephin Merritt zaista napisao 69 međusobno različitih, čudnovatih i jedinstvenih ljubavnih pjesama u toliko različitih stilskih formi da ih je gotovo nemoguće nabrojati bio je istovremeno briljantna sublimacija dotadašnje karijere Magnetic Fieldsa i potpuno nova kreativna eksplozija koja je rezultirala njihovim dosad definitivno najboljim albumom, koji po mišljenju mnogih zaslužuje biti etiketiran remek-djelom (neke je toliko impresionirao da su ga čak odlučili prebaciti u strip – bacite oko na Howfuckingromantic.wordpress.com).

Iako bi tako ogroman projekt iscrpio mnoge, Stephin Merritt je izgleda zaista nepresušno vrelo inspiracije. Slijedeće desetljeće odlučio je tako posvetiti „no synth“ trilogiji, trima albumima na kojima će potpuno izbaciti synth-pop i electro-pop elemente kojima je glazba Magnetic Fieldsa dotad obilovala. 2004. izašao je prvi album trilogije i, sa pjesmama koje sve započinju tim samoglasnikom, nakon četiri godine Distortion, svojevrsni homage Jesus & Mary Chainu i njihovom Psychocandy zvuku, a nedavno smo dobili završni, Realism, kojeg Merritt naziva „my folk album“. (Not THAT kind of folk, folks!)

Iako Realism zadovoljava sve uvjete da ga proglasimo folk-pop, baroque-pop, freak-folk ili anti-folk albumom po definicijama tih „novoosnovanih“ podžanrova, zapravo se, kao i svaki album Magnetic Fieldsa, potpuno opire bilo kakvoj kategorizaciji. Čini se da je Merritt ovdje više bio inspiriran izuzetno tradicionalnim oblicima folka i prastarim „pop“ pjesmama iz razdoblja kad pojam popa uopće nije postojao i kad nitko od nas, a ni on, nije bio ni rođen, negoli folk-rockom kao „izumom“ '60-tih. Zvuči onako kako zamišljate da je zvučala glazba američkoga i europskoga kontinenta pred više od 100 godina, samo preoblikovana Merrittovim nepogrešivim pop instinktima. Iako potpuno bez struje, kao dijametralna suprotnost distorziranim gitarama Distortiona, karakteriziran je upotrebom širokog spektra prilično egzotičnih intrumenata, što od Magnetic Fieldsa i očekujemo po defaultu.

Perkusije su svedene na tihi minimum „ručnih“ udaraljki, nema ni bubnjeva ni beatova, što je ovoga puta zasigurno pogodovalo Merrittovom lijevouhom medicinskom stanju (hyperacusia, preosjetljivost na određene frekventne raspone zvuka koja svaki zvuk glasniji od normalnog u tom uhu pretvara u sve glasniji i glasniji feedback - divim mu se što uopće voli glazbu). Stoga su klavir, harmonika ili jedan od žičanih instrumenata (akustična gitara, sitar, benjo) kostur svake od pjesama, predivno aranžirana čela i violine daju im raskoš i teksturu, dok ostatak, koji bi mogli opisati zajedničkim terminom „nešto što nalikuje raznoraznim dječjim instrumentima“ daje pjesmama onaj, kad su Magnetic Fields u pitanju, dobro poznati osjećaj da slušate jedan sasvim neobičan i ekscentričan pop bend, neovisno o tome kroz koji stilski filter je provučen. Na površini, sa svojih jedva preko pola sata trajanja, to je kratki, slatki i pristupačni album prepun elegantnih melodija, ali svatko tko imalo poznaje rad Magnetic Fieldsa zna da uvijek mnogo toga leži ispod površine, a poruke skrivene u Merrittovim tekstovima mogu biti i potpuna suprotnost atmosferi. Obožavatelji će biti zadovoljni kada čuju da je ovdje Merritt u uobičajeno dobroj „kondiciji“, i da nije izgubio nimalo smisla za rimu, humor, i ono što mu je uža specijalnost – sarkazam kao odgovor na začuđujuće romantičnu i idealističnu sliku svijeta za glavu jednoga 45-godišnjaka.

Magnetic Fields
(Klikni na pojedinu fotografiju za uvećani prikaz)

I no longer drink enough to think you're witty, poručuje svojoj nesretnoj ljubavi (a u njegovim pjesmama su sve ljubavi više-manje nesretne) u uvodnoj You Must Be Out of Your Mind, i odmah znate da vas očekuje dobra porcija uzdizanja ljubavnih jada na razinu umjetničke forme, u čemu Merritt bez problema parira i jednom Morrisseyu. I Don't Know What To Say i From a Sinking Boat tako spadaju u sam vrh tragično-romantičnog dijela opusa Magnetic Fieldsa, i pokazuju da im ni 69 komada odjednom nije bilo dovoljno da ispucaju sve moguće zaokrete u toj kategoriji.

Claudia Gonson dijeli vokalne dužnosti s Merrittom kroz cijelu ploču, kao uostalom i na svim albumima od 1994. naovamo, i njen nježan vokal jednako je efektan kao i Merrittov pospani bas-bariton. Dobro da Magnetic Fields imaju i ženski vokal, jer bi u protivnome The Dolls' Tea Party zvučala zaista bizarno i neuvjerljvo - riječ je o toplom sunčanom danu posvećenom trač-partyju o tome tko je kako odjeven, tko se udebljao i tko je koga zafrknuo, što je čini savršenom pjesmom za nadolazeće ljetne dane, bar iz ženske perspektive. Duhovito „portretiranje“ raznoraznih oblika zabave nastavlja se i u Everything is One Big Christmas Tree, u kojoj dobivamo urnebesnu vokalnu disharmoniju na njemačkom, koja zvuči kao grupa pijanaca na Oktoberfestu, a pozvani ste i da zaplešete na iznenađujuće zaraznu The Dada Polka i da se riješite te metle u dupetu, ukoliko vam partijanje baš i nije u krvi:

Do something-anything-
Do something a little out of
character, it won't kill you
Do something-anything-
Do something true.


Osim što ima nešto više „poskočica“ od tipičnog Magnetic Fields albuma, Realism je možda i pokazatelj novih smjerova u kojima Merritt kreće kao kantautor – dosad njegova poezija nigdje nije bila toliko apstraktna kao u „Better Things“ i Painted Flower, koje pokazuju da je sposoban stvarati dirljive i predivne komade glazbe čak i onda kada vam ostavlja potpunu slobodu u njihovu tumačenju.

Hoće li slijedeće desetljeće za Magnetic Fieldse donijeti neku novu trilogiju, možda trio LP-jeva povratka synth korijenima na nekoj pjesnički apstraktnijoj razini? Tko zna, kad su oni u pitanju sve je moguće i nitko ne može znati što će Merrittu slijedeće pasti napamet i na kojem će se od svojih kreativnih impulsa zadržati. Uostalom, to nije toliko ni bitno, sve dok nam poklanjaju (ne doslovno, morate kupiti, ili skinuti, pssssst) ovako zanimljive, zabavne pop albume koji potpuno odskaču od većine onoga što danas možemo pronaći na tržištu i koji su nekako osvježavajuće diskonektirani od sadašnjosti.
 

Danaja Glavičić

Hits 1295

Posljednje recenzirano - Jazz