Review
The Mountain Goats, američki indie bend, kojega je prije trideset godina osnovao pjevač i tekstopisac John Darnielle sredinom je prošloga ljeta objavio je svoj novi studijski album „Bleed Out“. Već sama činjenica da im je ovo čak dvadeset i prvi studijski album po redu na neki način privlači pozornost. Jer, tko može imati takvu količinu inspiracije za nizanje albuma na gotovo godišnjoj razini? Vrlo rijetki.
S obzirom da se o ovome bendu na našim stranicama do sada još nije pisalo, vjerojatno bih za početak mogao barem u najkraćim crtama proletjeti kroz njihov dosadašnji opus. Glavni protagonist ovoga benda John Darnielle još dok je radio kao medicinski tehničar u psihijatrijskoj bolnici počeo je snimati pjesme na kazetama i dijelio ih svojim prijateljima. Jedna od njih nekako je dospjela do Denisa Callacija kojemu se materijal svidio te je objavio kao „Taboo VI: The Homecoming“ pod svojom etiketom Shrimper. Ovo je Darnielleu svakako dalo krila i lavina se zakotrljala. U početku je radio pretežito samostalno surađujući tek povremeno sa ženskim reggae bendom Casual Girls, kasnije poznatijim kao Bright Mountain Choir. Prvi album „Zopilotte Machine“ (1994.) odsvirao je i producirao Darnielle sam, u onoj tzv. Lo-fi produkciji, pa je album zvučao kao da je snimljen neki ulični pjevač. Ubrzo se iz zbora izdvojila Rachel Ware i postala basistica te su zajedno napravili iduća dva albuma „Sweden“ (1995.) i „Nothing for Juice“ (1996.). I tako, svake od idućih godina The Mountain Goats snimao bi po jedan nov album, a ekipa Darnielleovih suradnika se širila. Albumi, osim onoga „Full Force Galesburg“ iz 1997. godine, nisu oscilirali u kvaliteti, već su zadržali jednu visoku razinu. Ipak, nekako se prekretnicom smatra album „Tallahassee“ (2003.), ne samo zato jer ga je objavio svjetski poznat izdavač alternativne glazbe 4AD, već i zbog zanimljive teme - priče o bračnom paru koji se konstantno nalazi na rubu razvoda. Instrumentalno gledano Darnielle je dobio snažno pojačanje, jer su mu se pri realizaciji priključili basist Peter Hughes i bubnjar Franklin Bruno, a cijeli su materijal snimili u samo šest dana. Nešto slabiji uspjeh doživio je „We Shall All Be Healed“ (2004.), album na kojem se Darnielle prisjetio svojega djetinjstva i tinejdžerskih dana, tema koje je možda još i bolje opisao kroz priču o svojoj rodnoj kući na albumu „The Sunset Tree“ (2005.). Iduća tri albuma „Get Lonely“ (2006.), „Heretic Pride“ (2008.) i „The Life of the World to Come“ (2009.) bavili su se religijskim temama i prošli sasvim dobro, dok se „All Eternals Deck“ (2011.) bavio tarot-kartama. Tema albuma „Transcendental Youth“ (2012.) bila je mentalno oboljenje kod mladih, a na njemu su The Mountains Goats po prvi puta upotrijebili puhače u aranžmanima Matthew E. Whitea. „Beat the Champ“ (2015.), konceptualni je album koji je obrađivao temu profesionalnih hrvača, a na njemu se prvi put pojavio Matt Douglas, multiinstrumentalist, sadašnji član postave. Ujedno, bio je to i prvi album nakon „Heretic Pride“ na kojemu je sudjelovao bivši član – violončelist Erik Friedlander. Zanimljiv je izvor nadahnuća za album „Goths“ (2017.), jer ga je Darnielle napisao inspiriran svojim adolescentskim uzorima, grupama kao što su The Cure, Bauhaus, Siouxsie and the Banshees i Joy Division te programom koji se u to vrijeme 'vrtio' na radio postaji KROQ-FM. S albumom „In League with Dragons“ (2019.) inspiriranim igricama na tabletu poput one „Dungeons & Dragons“ konačno su se okušali i u vodama rock-opere s elementima krimića. Tijekom pandemijske godine, nakon što su bili prisiljeni odgoditi cijelu američku turneju, The Mountain Goats su objavili album „Songs for Pierre Chuvin“ (2020.) kojega su snimili, kao nekad, na običnom radio-kazetofonu. Tapkajući u papučama u svojim stanovima, iste su godine objavili i „Getting Into Knives“. I ovaj je album snimljen u samo šest dana početkom ožujka 2020., ali je objavljen tek u listopadu iste godine. Zanimljivo je da su iduće godine objavili „Dark in Here“ (2021.), svoj predzadnji album, kojega su snimili u novih idućih rekordnih tjedan dana onoga istoga ožujka 2020. godine, odmah nakon spomenutog „Getting Into Knives“. I sada smo, eto, nakon nekom zamornog, a meni se čini neizbježnog poduljeg uvoda (jer do sada još nismo pisali o ovome bendu na našoj stranici), stigli do ovoga posljednjeg, najnovijeg albuma kojega su The Mountain Goats objavili pod naslovom „Bleed Out“ (2022.).
Danas The Mountain Goats djeluju u osnovnoj postavi koju uz Johna Darniellea (vokal, gitara i klavijature), čine još i Peter Hughes (basist), Jon Wurster (bubnjevi) i multiinstrumentalist Matt Douglas, koji svira flautu, saksofon, klarinet, gitaru i klavijature. I na novome albumu su svi i te kako prisutni. Ruku na srce, nema John nekih velikih glasovnih mogućnosti: podsjeća malo na Willieja Nelsona, u nekoj ipak nešto mlađoj varijanti (posebno u pjesmi „First Blood“) ili recimo na JJ Calea u trenutcima kada je nešto opušteniji, ali čovjek je očito pun nadahnuća, narodski rečeno, 'kao šipak koštica'.
Naravno, „Bleed Out“ još je jedan u nizu albuma nastalih u pandemijsko vrijeme pa je atmosfera na njemu prošarana naizmjenice; pretežito relaksirajuća, prožeta hinjenim optimizmom, kombinirana s nekom nemoći pa i suspregnutim bijesom. Tekstualno gledano i ovaj je album zbirka različitih priča, opisa situacija koje je Darnielle u svojoj glavi iskonstruirao tijekom pandemije koju je evidentno proveo gledajući akcijske filmove. Darnielle se u vlastitoj borbi protiv depresije, eskapistički opravdava i prihvaća junake iz filmova (Keanu Reevesa, Johna Wicka i Charlesa Bronsona) kako bi poput nekoga od navedenih pobijedio stvarne izazove života. Svaka pjesma na „Bleed Out“ odvija se poput neke akcijske epizode sadržaja širokoga raspona: od scena jurnjave i pucnjave do zarobljenih taoca, a nit vodilja cijele priče jest potraga za neprijateljem i osveta.
Kada krene prva stvar „Training Montage“ stječe se dojam da je bend ponovno u onim minimalističkim, akustičnim vodama. Ali, pjesma se vrlo brzo gradi do sasvim simpatičnih poluakustičnih razmjera s jednom, ipak, nedorečenom kakofoničnom gužvom na kraju. Kratkim preletom preko svih pjesama zaključio bih da „Mark On You“ sugerira neku mirnu vožnju autocestom, „Wage Wars Get Rich Die Handsome“ se ističe žestinom, dok je „Extraction Point“ laganoga ritma s puhačima u pozadini i ima izuzetnog, smirujućeg šarma. „Make You Suffer“ sasvim je zgodna u kontradikciji teških riječi i lagane glazbe, a „Guys on Every Corner“ odudara od ostalih svojim funky ritmom. „Hostages“ je ugodna i nepretenciozna laganica, „Need More Bandages“ nešto je bržeg tempa ali ništa posebno, kao uostalom niti iduća- „Incandescent Ruins“. Ali, zato posljednja pjesma na albumu, istoimena „Bleed Out“ ima vjerojatno i ponajbolji tekst. Savršena je za zatvaranje ove zbirke pandemijskih priča u vrijeme u kojima se radnja odvijala tek u našim glavama i akcijska filmovima.
Every time they knock me down
I rise to my feet
Every time I take a bullet
They find a medic
To patch me up real neat
You only have to run the numbers to know
Sooner or later everybody's gotta go…
(The Mountains Goats: „Bleed Out“)
Ukratko, The Mountains Goats nam je podario još jedan kvalitetan i poprilično slušljiv album s tek ponešto slabijih momenata. Naravno, ne dvojimo da će ovaj multiproduktivan bend predvođen Darnielleo izbaciti neki novi album uskoro, već iduće godine. A možda su ga u nekih tjedan dana kriomice već i snimili pa ga čuvaju za iduću godinu nakon završene turneje. Tko zna?
Ivan Dukić
