Review
Svojedobno sam u recenziji albuma Death Magnetic na kraju napisao: „Dečki su napokon kupili kartu za vlak doma, nadam se da će tamo i stići“, s čime sam se referirao na drastično poboljšanje cjelokupne studijsko-albumske priče u odnosu na onu St.Anger abominaciju. I to kažem kao die hard fan Metallice. Hardwired.... to Self-Destruct mi je samo podebljao i učvrstio to ondašnje mišljenje, i rekao bih da su s tim albumom bili nadomak doma.
Rick Rubin i njegovo producentsko umijeće na Death Magnetic albumu je zacrtalo taj smjer, dok je Greg Fidelman nastavio u istom smjeru sa Hardwired...to Self-Destruct, i to je svakako ključno za taj preokret, te vjerujem da su mnogi old school hardcore fanovi ponovno usmjerili svoje „radare“ u smjeru Metallice i počeli pozorno pratiti što se radi u zadnjih 15-ak godina.
72 Seasons također producentski uz Larsa i Jamesa potpisuje Greg Fidelman, jer, zašto mijenjati nešto što funkcionira, jeltakotakoje.
U svojih 77 minuta trajanja, ovaj album donosi apsolutno sve što bi mogli očekivati od Metallice u ovo doba. Po nekima, možda i više od toga, ali i previše. No, ja nisam ti neki. I da, što se tiče Metallice, ne mogu biti potpuno objektivan, bilo da pišem negativno ili afirmativno. Ipak je taj band prije trideset i kusur godina sa svojim „Black Albumom“ napravilo metamorfozu od „milog rockerskog djeteta“ u „metalno čudovište“ koje sam danas. A sve ostalo je povijest.
Stoga, to „previše“ jednostavno nekako ne postoji kao epitet u ovoj recenziji.
72 Seasons, sami naziv albuma se referira na 18 godina, prvih 18 godina u životu jedne osobe. To su one formativne godine koje su svakog od nas na neki način definirale i zacrtale kurs života u određenim smjerovima. A k tome se referira i na daleku 1981.g. kad su se u tim godinama James i Lars upoznali i osnovali band koji je danas, sasvim sigurno, najveći metal band na svijetu, i garantirano onda nisu bili nimalo svjesni gdje će ih ta odluka odvesti u slijedećih preko nekoliko desetljeća. Dijelili drugi taj moj stav ili ne, jer naravno uvijek postoje dva glavna tabora (Metallica vs Iron Maiden) i svaki zastupa svoj stav o najvećem metal bandu na svijetu. No, nećemo sad u te rasprave.
Album je isprepleten žestinom, opakim riffovima i soloima zbog kojih na momente zaboravljamo da su dečki iz Metallice ili na pragu ili su već ušli u svoje šesto desetljeće života. A ni tekstovi pjesama ne zaostaju, sa jako puno skrivenih i indirektnih značenja zbog kojih treba svakako više puta pomnije poslušati album jednom kad se inicijalno „prežvače“ sve u jednom dahu. Odličan primjer žestokih, kvalitetnih riffova koji vuku na one stare „mitraljez riffove“ Metallice je pjesma Room Of Mirrors.
S druge strane oštri i žestoki uvodi su odmah očiti na pjesmi If Darkness Had A Son . Na ovim pjesmama se neporecivo osjeti „duh nekih prošlih vremena i albuma“ iz 80'-ih.
Čak i Lux Aeterna na prvu zvuči poprilično više retro nego što zapravo jest, gdje svakako primjećujem riffove koji me dosta podsjećaju na Diamond Head u ona dobra stara vremena, a svi znamo koliko je taj band utjecao na njih.A i Kirk je tu definitivno odradio solo sa full gasom. Tu je i ona beskompromisnost nekih starih pjesama poput Whiplasha, recimo. I da, to je definitivno zabavno i mrak, ali također, srećom nije sve što postoji na albumu.
Ipak su tu uspjeli složiti sve i svašta, a ne samo „glumiti klince u poznim godinama“ jer bi to bilo ipak malo apsurdno. Jedno je vratiti se korijenima kroz neke stvari, a sasvim druga stvar glumatanje radi publike. Na ovom albumu nema glumatanja.
Dapače, ako malo uzmem presjek od 40 godina (1983. vs 2023.), u onim danima Kill 'Em All albuma, sad gledano sa odmakom, nihilizam je dosta bio „karikaturističan“, a s druge strane, na ovom albumu je fokus više na suočavanju sa svojim „unutarnjim demonima“ nego na slijeđenju istih gdje god da te odveli. Što nimalo ne čudi. Jer James se kroz desetljeća borio sa popriličnim brojem vlastitih demona, i naravno da tekstovi na ovom albumu više zvuče post terapeutski nego buntovno pubertetski. To je podosta očito na pjesmi Shadows Follow .
Iako mi je bolno teško izdvojiti najomiljenije pjesme albuma, ipak ću to napraviti. U „uži izbor“ stavljam svakako Screaming Suicide, Chasing Light, If Darkness Had A Son i Too Far Gone?. No realno, sve su mi omiljene (to vrišti onaj neobjektivni klinac u meni iz nekih prošlih vremena kad je tek zagrizao u ogroman komad kolača zvan Metallica)
Što reći za kraj? 42 godine ovog banda i razni „rollercoasteri“ kroz koje su i osobno i kao band prošli, na kraju ipak stavljaju jedan pečat zrelosti na ovaj album. U onom dobrom smislu.
I da, dečki su definitivno otključali vrata tog doma kojem su se uputili prije 15-ak godina sa Death Magnetic-om, i ušli su unutra te se dobro raskomotili. Jedva čekam vidjeti i poslušati nešto slijedeće u nadolazećim godinama, a znam da će toga biti i nadam se da nećemo predugo čekati.
A svim onim kmečavcima koji prigovaraju na duljinu albuma i pojedinih pjesama, poručujem:
„GROW SOME FUCKIN BALLS YOU BUNCHA PUSSIES AND HEADBANG LIKE THERE'S NO TOMORROW!!!“
Ivan Šunić - Camaro
/
« Hardwired... to Self-Destruct 
