Review
"Sastavio sam popis pjesama kakve biste htjeli slušati na kakvom dugom putovanju", jednostavno je opisao svoju najnoviju, u luksuznijem izdanju vrlo iscrpnu kompilaciju Paul McCartney; i uistinu, "Pure McCartney" djeluje baš poput "dugog i zavojitog puta" na kojeg se jedan od istinskih genija pop-glazbe zaputio nakon razlaza legendarnih The Beatles. Naravno, uvijek će se postavljati pitanje koliko je svijetu zaista potrebna nova inventura opusa koji je već proživio vrlo solidan broj retrospektiva (i debelo ih unovčio, dodat će "osvješteniji"), no to je opaska koja bi se mogla prilijepiti praktički svakom tko se na takav diskografski korak odluči. Baš zato bih se radije usredotočio na ono što opravdava još jednu McCartneyjevu post-Beatles kompilaciju... A opravdanja ima sasvim dovoljno.
Najradišniji među Beatlesima u tandemu je s Johnom Lennonom ispisao jednu od najsnažnijih i najdugovječnijih pjesmarica popularne kulture, a izražen pop-senzibilitet kojeg je McCartney priložio kao svoj neizbrisiv trag i doprinos bio je očito presudan za note takvih zimzelenih klasika kao što su "Yesterday", "Eleanor Rigby", "Hey Jude", "Let It Be", ali i furiozna "Helter Skelter", koja možda ne odražava njegov istinski senzibilitet koliko umijeće da se uspješno bavi najraznovrsnijim formama rocka. No, kao i u Lennonovu slučaju (pa i ostatka Beatlesa), otisnuće na solo-putovanje pokazalo se ipak manje inspirativnim iskustvom. Kao da je nedostajalo čarolije i lakoće stvaranja zajedničke kužine (pa čak i iz vremena kad kuhari iz te kužine i nisu bili tako složni), kao da su se najdojmljivije recepture potrošile, a kreativne vode kojima su se pojedinačna putovanja nastavila postale isuviše mirne i sigurne. McCartney je pritom ostvario kvantitetom (doduše, prije svega zbog nikad prežaljenog umorstva Johna Lennona), ali i kvalitetom najkonkretniji post-Beatles opus, što, na žalost, nikako ne znači da taj opus nije obremenjen izrazitim oscilacijama.
Ne želim sada ulaziti u prebiranje po toj priči dugoj već debelih četrdesetak godina, ali možemo ustvrditi da je zadnja primjerena kompilacija koja bi pokrivala sve njezine segmente objavljena prije petnaest godina (dvosveščana "Wingspan: Hits and History" iz 2001.). To bi bilo i sasvim OK da u međuvremenu McCartney nije objavio najmanje dva izvanredna albuma, koja ulaze u red najboljih u karijeri, pokazavši svježinom tog materijala da mu je opus još dovoljno daleko od zaključenja: "Chaos and Creation in the Backyard" i "Memory Almost Full" ostale su sjajne zbirke rastresitog, inteligentnog i zabavnog pop-rukopisa, koje su u nedavnom "New" dobile tek manje impresivan, ali ipak update, što je sve skupa itekakvo opravdanje za novu inventuru. "Pure McCartney" je zbirka koju je nadgledao potpisnik osobno i koja uistinu zrači (sve)obuhvatnošću, ističući sve, više i manje uspješne aspekte Sir Paulovog izričaja. Hoćete li odabrati standardnu verziju s 39 pjesama na dva CD-a (ekvivalent četverostruko LP-izdanje s 41 pjesmom) ili luksuzniju s čak 67 skladbi na četiri CD-a, ovisit će, naravno, prvenstveno o vašem afinitetu. Blagu prednost osobno ipak dajem kraćoj varijanti, jer tu uistinu imamo najbolje što nam je ovaj veliki pop-autor imao za ponuditi nakon bitlsovske priče veće od života. Od čak dvije pjesme s minimalističnog prvijenca iz 1970. preko vjetrovitog razdoblja s Wingsima do ovomilenijskih draguljčića sa spomenutih novijih albuma i čak soundtracka za video-igru "Destiny", ovo je uistinu glazba za putovanje ili uglazbljeno putovanje. U ovako zapakiranom i posloženom paketu (pjesme nisu poredane kronološki, što je u ovom slučaju, rekao bih, veliki plus), čak i inače manje impresivni djelići slagalice sjaje baš kako treba da sve skupa izgleda i zvuči dostojno imena jednog od istinskih genija popularne kulture, s čijim se dosezima i senzibilitetom može mjeriti možda još samo Brian Wilson.
Uostalom, kao bolji izbor od gomilanja albuma, od kojih je rijetko koji bio istinski ujednačen zgoditak (takvih je možda pet ili šest), "Pure McCartney" je sigurna investicija i odlična osobna iskaznica pomoću koje se možda može bolje i spretnije navigavati kroz jedan od – svim neujednačenostima i lutanjima usprkos – nezaobilaznih opusa u kanonu suvremene glazbe.
Toni Matošin
/
