MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
If You Can Believe Your Eyes And Ears

Bookmark

Data

Released Ožujak 1966
Format Albumi
Vrsta / Pop rock / Folk-rock / Psychedelic Pop / Sunshine Pop
Dodano Četvrtak, 30 Listopad 2014
Žanr Rock
Length 33:42
Broj diskova 1
Edition date Ožujak 1966
Država US
Etiketa Dunhill
Catalog Number DS-50006
Edition details Producent: Lou Adler
Tags dunhill lou adler

Review

Postoje nebeska tijela koja opetovano, u definiranom vremenskom okviru posjete zemljinu putanju, a postoje opet neka koja prođu jednom i nikad se više ne vrate, odlutavši u trajni zaborav.

The Mamas and Papas jedni su od rijetkih koji se mogu pohvaliti da za njih vrijede oba gore navedena slučaja.

Trajali su samo tri godine, za koje su ostavili briljantan i jasno neizbrisiv trag u pop-rock putanjama, da bi naprasno nestali kao harmonična cjelina, no istovremeno se ipak uvijek rado i konstantno vraćaju u naše slušne putanje.

Možda su i prva pop-rock-folk grupa koja jebona fidepotpisala svoj prvi ugovor s diskografskom kućomDunhillpod producentskom palicom Loua Adlera.

Oduvijek sam preferirao britanski pop u odnosu na američki, no ovi „slavuji“ bili su u čvrstoj poziciji da mi promijene stav, jer ono što su otpjevali u četveroglasju teško da će ikad biti ponovljeno. Zato dobro zapamtite ova imena: Cass Elliot, Michelle Gilliam, John Phillips i Denny Doherty.

Njihov početak i djelovanje vrlo je čvrsto vezano uz cjelokupnu filozofiju hippie (flower-power) pokreta čije su determinante - ljubav, osebujnost i prkos premaestablishmentu - bile izražene (između ostalog) kroz mali milijun boja, ponekad čudnih zvukova (čuli ste za psihodeliju, zar ne?), ali i rijetko dobrih harmoničnih melodijskih linija.

E, tu su se naše „mame i tate“ našle na svom prepoznatljivom terenu, zahvaljujući prvenstveno Phillipsu kao autoru većine njihovih uspješnica s upravo impresivnim harmonijama i jedinstvenom zvučnom zidu satkanom od četiri savršeno ukomponirana vokala.

Njihov tečan folk-rock izričaj najbolje se prepoznaje u prva dva mega uspjeha (oba se nalaze na ovom uratku), a to su nezaobilazne California Dreamin', nastala uslijed melankolije prema toploj Californiji u jednoj hladnoj zimskoj noći, teMonday, Monday, nepatvoreni i jedinstveni obrazac kako napraviti savršeni pop uradak oplemenjen nenadmašnim vokalnim dionicama.

Čuvši „glazbenu arhikteturu“ ova dva singla, Adler, njihov producent, sasvim je iskreno izjavio:nešto ovako nisam čuo cijelog svog života- na što bi mnogi koji su se po prvi puta susreli s njihovim notama slično odreagirali.

Bogatstvo njihove zvučne slike oduvijek su finalno uobličavali renomirani glazbenici, pa su tako na ovom albumu za njih svirali: Hal Blaine (bubnjevi), Joe Osborn (bas gitara) i Larry Knechtel na klavijaturama.

Situacija oko nastajanja rasnih glazbenih hitova istovjetna je onoj u filmskom svijetu: tu je, makar po mom mišljenju, teško, iako naizgled jednostavno, napraviti isto tako rasnu komediju. Jer osim Neki to vole vruće, Riba zvana Vanda Tko to tamo peva, pokušajte na prste jedne ruke nabrojati još poneku (samo ne uzimati u obzir raznorazna sr... kao Američke pite u 100 nastavaka).

Kod pjesama koje iz prve ulaze kroz slušni aparat u naš hard disc da bi se tamo vrlo dugo, dugo ili pak trajno zadržale, situacija je ipak povoljnija: njih je nebrojeno puta više, no gore navedena relacija ipak ostaje kao nepobitna činjenica.

Inače je vrijedno spomena kako je Phillipsova prvotna inspiracija iznjedrila i jednu od najpoznatijih, reklo bi se i presudnih pjesama toga razdoblja, pjesmu koja glorificirahippie pokret zapadnoameričke scene, a to je svima poznataSan Francisco (Wear Some Flowers In Your Hair), koju je napisao za Scotta McKenzieja.

Svoju komponentu socijalne satireMamas and Papasiskazali su u numeriThe In-Crowdkroz riječi:If it's square, we ain't there. Istu poruku kasnije su ponosno otpjevali i Roxy Music.

Osim autorskim rukopisom, ovaj album nadopunjen je i pjesmama drugih etabliranih autora, pa tako gotovo savršeno zvuče Spectorova Spanish Harlem (zvuči kao da je otpjevana u vakuumu) ili pak Lennon-McCartneyjeva I Call Your Name, otpjevana u pomalo jazzy-dixie maniri.

Do You Wanna Dance sasvim je na tragu ugođaja 50-tih godina s bogatom orkestracijom i uvjerljivim vokalima.

Interesantno je napomenuti zgražanje američkih „puritanaca“ na zahodsku školjku prikazanu na omotu albuma, zbog čega je u tom pogledu napravljena svojevrsna cenzura.

Mamas and Papas su bend odgojen na hippie sceni, takve su nazore zadržali cijelu svoju karijeru, a siguran sam da bi i dandanas propagirali takav životni stil. Jednom hippie – uvijek hippie.

Generalno sagledavši njihovo pretkratko djelovanje, za njih bi se moglo kazati da je to ipak bio pravi bend, a ne hodajući jukebox iz kojeg su ispadale pjesme po želji slušatelja.

Đorđe Škarica

Hits 948

Posljednje recenzirano - Jazz