Review
Izgubili smo Wolf Parade, dobili smo Moonface. Zajednički nazivnik ova dva projekta je Spencer Krug, kreativni klavijaturist koji je drugi projekt započeo još dok je prvi bio u punom rasponu snage, a na turnejama kombinirao obje strasti. Pri tome je Moonface znatno drugačiji bend od Wolf Paradea; radi se o mnogo usporenijem, dramatičnijem i drastično slabijem bendu.
Ono što kod Moonfacea najviše smeta je pretencioznost. Gotovo svaki dio ovog albuma želi biti više nego što zapravo jest i ti neprestani pokušaji za posezanjem u visine dok ne postoji ni dobar temelj postaju iritantni, a ponekad i mučni za slušanje. Prvi problem je zasigurno Krugov vokal koji možda zvuči atipično, no lako ga se prepoznaje kao mješavinu Matta Bernigera (The National) i Paula Banksa (Interpol). No to zapravo nije dobro: na koju god ga stranu pokušavali svrstati, on tamo strši kao umjetna tvorevina nastala tek kao prilagodba pjesmi.
Golema boljka albuma su i eksperimentalni stihovi koji su često razumljivi isključivo autoru. Višestrukim kombiniranjem stilskih figura s politikom što bizarnijih metafora ni u jednom slušatelju neće pobuditi suosjećanje obzirom da nijedan slušatelj neće znati o čemu se tu zapravo govori. Možda je tako i bolje jer u trenucima kad stvari postaju jasnije ogoljena pretencioznost izaziva podsmijeh. Tako recimo svoju nespremnost na oprost izražava stihovima poput I'm not the phoenix yet (feniks se obnavlja, jel). Manje nije uvijek više, no ovdje bi dobro poslužilo i I'm not ready yet.
No, upravo je ta pjesma (ukoliko ignorirate jezive stihove) najbolja pjesma albuma. I dalje dramatični Moonface ovaj put postaju energični i čak podsjećaju na Wolf Parade, no taj vrhunac slušljivosti traje tek tri minute. Ostatak albuma je strašno sumoran i razvučen (Headed for the Door je osam minuta za najizdržljivije među mazohistima) kroz izgradnju umjetničkog doživljaja sporim tonovima, dugim uvodima prema nezanimljivim klimaksima i širokim instrumentalnim maskiranjima nedostatka ideja.
Nevjerojatno je – od atmosfere do kvalitete - koliko je različito to što je Spencer Krug radio za dva različita benda. Stoga je jasno da onaj koji je cijenio Wolf Parade ne treba slušati Moonface. Dapače, nije jasno koju motivaciju ima onaj koji bi uopće htio slušati Moonface.
Ivan Glazer
