Review
Priča sastava Mayales netipična je za naše prostore. 'Svima želim raj za sve' predstavio ih je publici 1999. godine, nekoliko godina nakon što su hrvatsku i svijet prestale opsjedati dance viroze i kad su rock i pop ponovno počeli nalaziti tlo pod nogama. Takozvane 'alternative' praktički i nije bilo.
Iz meni nepoznatih razloga bend je diskografski mirovao 13 godina i onda izdao album o kojem se pričalo pune dvije godine, a rado ga se spomene i danas. 'Dvojka' je iznenadila sve pokupivši čak tri Porina, nagrada rezerviranih za 'bardove' naše pop-rock scene, a ne za čudnjikave, drukčije sastave poput Mayales. Ni jezgra Mayalesa, Petar Beluhan i Vlado Mirčeta, nisu znali što se zapravo dogodilo pa su zasluge pripisali Aleksandru Dragašu i njegovoj recenziji albuma.
Singlovi i spotovi s tog albuma s kojim sam se u međuvremenu upoznao nisu me oborili s nogu, ali shvatio sam da su Mayales zasluženo ušli u probrano društvo popularnih, ali i kvalitetnih hrvatskih glazbenika. Vjerujem da bi svaki drugi bend ovdje iskoristio vjetar u leđa za više promocije, koncerata, brzanje s albumom nasljednikom, uglavnom: kapitalizacijom pozitivne kritike. Ne i Mayales. Tadašnja osmorka je u međuvremenu 'spala na dva slova', Petra i Vladu, koji su polako pokrenuli novu inkarnaciju Mayales. Iako je prošlo punih pet godina do 'Simbola za Sunce', Mayales nisu 'mlatili praznu slamu', kako im ime sugerira. Čim se prvi put zavrti album, jasno je da se zvuk podosta promijenio, aranžmani su se obogatili, a spotovi su tehnički i kreativno superiorni ionako zanimljivim spotovima za pjesme s prošlog albuma. U pomoć pri stvaranju pjesama i albuma im je priskočio Luka Geček (Sara Renar, Luce, Superoperater), a na mjesto producenta sjeli su Jure i Pavle iz Svadbasa, koji već godinama slove za ponajbolje producente u regiji.
'Dvojka', koliko god bila dobra, nema specifičnu 'nišu': radi se o visokokvalitetnom pop-rock albumu kakvi obično vrlo dobro rezoniraju kod raznih profila domaće publike. 'Simbol za Sunce' je nešto drukčije: album smješten na potezu između 1966. i 1989., odnosno nasmiješene melankolije 'Pet Sounds' The Beach Boys i poletne pop-psihodelije The Stone Roses na njihovom čuvenom debi albumu. Album je to koji je na trenutke namjerno šašav, pa i glupav, pa se među svoje dominantne uzore sigurno ne bi libio staviti i pokoju Eurosong uspješnicu staru pola stoljeća ni neki talijanski ili francuski pjesmuljak kakvima se danas poluozbiljno stavlja prišivak 'easy listening'. Zveketave, blago distorzirane gitare djeluju opojno i najjače su oružje (ili oruđe) albuma, dok se ostali instrumenti neupadljivo uklapaju u cjelokupni zvuk pop-psihodelije Mayalesa. Priučeni vokal i frontman Beluhan na nekoliko je mjesta isprepleo stihove na hrvatskom s onima na engleskom, i to na način da se ne mogu odlučiti zvuči li mi to ljigavo i potpuno bespotrebno ili vrlo hrabro i simpatično.
Pažljiviji slušatelji na ovom će psych- ili sunshine-pop albumu zasigurno čuti nešto veliko. Zašto? Jer će čuti 'doktorat' na temu Beatlesa i Beach Boysa na 'Među tajnim tajnama'. Jer će shvatiti koliko je lako prešišati Pavel pjesmom 'Danas smo happy' (stihu 'brijem da je PMS' unatoč ili zahvaljujući), a Nenu Belana s 'Malenom'. Jer će se sjetiti kako je nekad bilo lako, a sad je puno teže srijedom 'voziti slalome do zore'. Jer će shvatiti da se 'Bum bum bum' uspio kolektivno narugati svim 'facama' domaćeg rocka koji su ostali zaključani u svojoj uskoj žanrovskoj (često i mentalnoj) ladici. Da dalje ne nabrajam...
Možda sam i potpuno fulao u pokušaju analize o čemu to točno pjevaju Beluhan i Mirčeta. U tome je upravo i najveća snaga i draž albuma 'Simbol za Sunce': kao kod onih vrlo prozirnih jezera kojima vidiš dno, ali ne znaš da do njega zapravo ima nekoliko stotina metara; možeš se odmah zakačiti na ove pjesme, ali onda svakim slušanjem otkrivati neku njihovu novu dimenziju ili način interpretacije. Radi se o albumu kojeg ću teško nazvati savršenim, ali se kladim da ove godine nećemo čuti mnogo zanimljivijih na našoj sceni.
Filip Katić
