Review
Brandon Flowers je čovjek koji točno zna što radi. To je znao još dok su postojale indie liste, a u međuvremenu je samo shvatio da u njegovoj koncepciji može uživati mnogo veći broj ljudi. Ako mene pitate – perje na ramenima je nešto najbolje što se dogodilo modnom svijetu još od Jacobsove revije inspirirane švercerskim torbama dok je dezerterski Day & Age jedan od najiskrenijih albuma 2008. Nije ni čudo što je dočekao svoj spektakularni trenutak u londonskoj dvorani Royal Albert Hall.
Live From The Royal Albert Hall je DVD izdanje popraćeno CD-om s live audio snimkama, a zanimljivo je već od Normansellove zrnate strukture covera otprije poznate iz video opusa grupe. Snimku koncerta režirao je Dick Carruthers u tradiciji američkih stadionskih događaja s mnogo glam rock rakursa iz žablje, ptičje i ostalih perspektiva u čijim su brzim izmjenama naglašene sve bitne muzičke kulminacije, napetosti i pauze. Planove je Carruthers podredio svjetlu i ogromnoj količini euforičnih ljudi na parteru koji ruke nisu spuštali ni na saksofon solaže, a čak je pametno uspio progurati par uspjelih eksperimenata s krupnim kadrovima na glavnog masterminda operacije i vizualno pojačati inače lošu pjesmu This Is Your Life koja je nakon ukupne genijalnosti jednog Spacemana došla kao zaista žalosna najava dužeg izbivanja sa scene. Scenografije skoro pa i nema što je dobro jer je građevina sama po sebi impozantna i ne zahtjeva nikakve intervencije. Mjesta se našlo jedino za nekoliko palmi bez naoko dubljeg značenja i blago zaobljeni video zid s psihodeličnim prikazima koji će kasnije prerasti u nešto što će nam Animal Collective servirati kao svoj prvi film revolucionarnog prožimanja glazbe i vizualnog sadržaja.
Killersi su ozbiljan bend, ovo je ozbiljan koncert, a u Londonu ozbiljnost teško da može zakazati. Pogotovo u epskoj formi od dva sata sa strateški raspoređenim hitovima i do u detalje isplaniranom koreografijom. A pod tim mislim na svaki Brandonov istup s bine, svako penjanje na zvučnike i neobavezno obilaženje pozornice u svrhu neposrednog kontakta s fanovima što ostavlja malo nespretan, grčevit dojam, ali Killersi nikada nisu ni gađali na nekontroliranu spontanost i emocije. Svi su top singlovi tu, nema ih smisla nabrajati, a ni o zvuku se nema što posebno reći jer dvorane poput Albert Halla produciraju studijsku čistoću otpornu i na najsnažnije salve oduševljenja iz publike. Malo pati tek vokalna linija koja na trenutke gubi bitku s cjelokupnom atmosferom, ali to ne bih ni zapazila da sve ostalo nije savršeno. Biti tamo sigurno je bio pravi užitak.
Ipak, biti tamo i to isto gledati na ekranu dvije su različite stvari. Bendu ne zamjeram apsolutno ništa, oni su svoje odradili svjetski, ali režiser se potrudio malo zakomplicirati čitavu situaciju. I on i kreator onog agresivnog light showa koji od početka previše opterećuje oči bez ikakve suvisle ideje. Rezultat takvog pristupa je totalna prilagodba mozga na provokacije već sredinom snimke koja u isti nivo atrakcije dovodi i tamo neku desetu pjesmu i ultimativni hit poput Somebody Told Me, a to tako nije smjelo biti. Naglasci su trebali ostati jasni, a režiser je par asova u rukavu mogao sačuvati i za završne rezove. Ovako imamo tek jedan jako lijep koncert, samo što za razliku od Bubleovog na kojem je radio isti čovjek ovaj predvode glazbenici s mnogo više karaktera. Dobro, Human-Dancer možda nije najvažnije pitanje na ovom svijetu i vjerojatno sam jedina koju Flowers asocira na vječno lamentiranje nad lubanjom, ali Albert Hall će sigurno pričekati dok opet ne ugosti jednako fanatične igrače. Idealistički nastrojeni Kings Of Leon i drugi bivši indijci u tom im smislu nisu ni do koljena.
Marina Vukman