MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Srpanj 2010
Format Albumi
Vrsta Alternative metal / Nu metal
Dodano Nedjelja, 17 Travanj 2011
Žanr Metal
Length 44:40
Broj diskova 1
Edition date 2010
Država USA
Etiketa RoadrunnerRecords
Tags

Review

Kad su se Korn pojavili u prvoj polovici devedesetih, sa sobom su donijeli pravu revoluciju pod nazivom Nu Metal. Bili su prvi i jedini bend koji su u potpunosti utjelovili taj žanr, koji je spajao metal sa hardcoreom i rapom, i bili su zlatna sredina između artistički naklonjenih Deftonesa i zajebantskih Limp Bizkita. Ali tu priču znate, stoga nema smisla da je ponavljamo.
 
E pa, izgleda da ipak ima smisla ponavljati tu priču, jer sa albumom Remember Who You Are Korn se žele vratiti svojim korijenima, sirovijem zvuku, manje post-produkcije i više rada u studiju. Uz produkciju genijalca Rossa Robinsona i osvježeni sa dodatkom bubnjara Raya Luziera u stalnoj postavi benda, moglo bi se reći da su na pravom putu ka oživljavanju starog plamena. 
 
Međutim, veliki problem kod ove formule je to što je ovo već treći album da se Korn vraćaju tom 'sirovijem zvuku' sa početka svoje karijere. Prvi put su to napravili 2003. sa Take A Look In The Mirror i tada su uspjeli jer su još bili u orginalnoj postavi – David Silveria je još šibao po bubnjevima, a Head je radio svoje gitarističke trikove bez pomoći Duha Svetoga. Da ne bi sad pomislili kako namjeravam posrati ovaj novi album bez razloga (a posrati ga hoću), naglasio bih kako su mi Korn jako, jako dugo vremena bili apsolutno najdraži bend, o čemu govori kolekcija majica, postera i originalnih CD-ova. Dakle, kao fanboy tvrdim da je 2003. izašao zadnji dobar album Korna, a sve nakon toga je prežvakano sranje.
 
Slušajući Remember Who You Are stvarno primjetite da je zvuk žešći nego na prijašnja dva (jako slaba i dosadna) albuma, ali ujedno i nekako neuredan. Sve pjesme zvuče kao da ste ih već prije čuli – ako ste poslušali 3-4 albuma Korna prije ovoga, onda definitivno i jeste. Osim par svijetlih trenutaka, ovaj album zvuči kao da je netko prepakirao prijašnje pjesme Korna, i stavio ih u mikser i od toga napravio ovaj konačni proizvod. Najveći minus su tekstovi, u kojim Jonathan Davis i dalje, iako se bliži brojci 40, cvili o tome kako ga nitko ne shvaća i kako luduje unutar ludila i samoće svojeg sjebanog uma, sam. Davis se također trudi pogoditi neke visoke tonove tu i tamo, ali sve skupa to zvuči nepodnošljivo. Nema smisla da netko tko se bavi glazbom 20 godina, tko je jako dugo dio metal scene, i dalje pjeva o tome kako ga je netko ranio u dušu još dok je bio i srednjoj školi. Jer nakon nekoliko platinastih albuma, mnogo kurvi, kokaina, hrpe novca, padova i uspona, želim poslušati par pjesama o tome, čuti te priče uz onaj Korn zvuk koji volim; ono što ne želim je kolekcija pjesama koje prepričavaju teme koje su već sada dobrano istrošene. 
 
Od 13 pjesama na albumu (14 ako računate i bonus traku, live snimku Blind), dvije koje se ističu su Oildale (Leave Me Alone) i Pop A Pill. Oildale je inače osiromašeni gradić u Kaliforniji, blizu Bakersfielda odakle su Korn. Iako stvar nosi naslov grada u kojem je industrija propala, tema nije ekonomska, već je tu standardni klišej Leave Me Alone. Pop A Pill je interesantna, ako ništa zbog trajanja od preko 7 minuta. I to bi bilo to. Jedino što još valja istaknuti je Luzier, čiji je stil definitivno različit od Silverie, ali svejedno vrhunski. Fieldy, koji je postao preporođeni kršćanin i obnovio prijateljstvo sa odbjeglim Headom, i dalje znalački razbija bas, a Munky se privikava na ulogu solo gitare i pokazuje svoje vještine gdje stigne. Iako Korn slušam dugi niz godina, ovaj album nisam mogao poslušati u komadu, i kad sam došao do šeste trake, Lead The Parade, uzeo sam podužu pauzu za psovanje. Slušanje drugog dijela albuma nije bilo ništa zabavnije.
 
Ross Robinson i RoadRunner Records nisu uspjeli revitalizirati Korn, kojima očito ponestaje mašte i materijala. Donekle se tješim činjenicom da su i Machine Head imali dva loša albuma dok se nisu vratili sa bombom, pa ajde kao i Korn bi mogli ipak izvući barem još jedan odličan album, ali ne znam baš. Sigurno je to da su im koncerti i dalje mega zakon, jer nude presijek čitave njihove karijere, a tu ima kvalitetnog materijala. Ako će vam ovo biti prvi album Korna, ili ako ste čuli jako malo od njih, onda plejirajte Remember Who You Are. Ako vam je bend nekad bio drag i ako ste upoznati sa ranijim radovima, uštedite sebi vremena i nerviranja, i preskočite slušanje u cijelosti.
 
Vuk Oreb
Hits 524
Collected « Collected Korn Albumi Kronologija The Path Of Totality » The Path Of Totality

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42