MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
A/B


Bookmark

Data

Released Lipanj 2016
Format Albumi
Vrsta / Alternative rock / Indie rock / Alternative/Indie Rock / Indie Folk
Dodano Petak, 05 Kolovoz 2016
Žanr Rock
Length 42:20
Broj diskova 1
Edition date Lipanj 2016
Država Europa
Etiketa Atlantic / Elektra
Catalog Number 555202-2
Edition details objavljeno: 10.6.2016.; produkcija:
Tags Atlantic Elektra Atlantic Records Kaleo

Review

„Jebate led“ općeprihvaćena je splitska šatrovačka poštapalica sa univerzalnom primjenom.

„Jebate led“, šta večeras dobro izgledaš, možeš kazati boljoj polovici zbog njenog posebnog izgleda, ili „Jebate led“, šta je bila dobra utakmica, zadovoljno ćeš izjaviti nakon pobjede domaćina nad omraženom gostujućom ekipom.

„Jebate led“, pa di ste vi bili do sada, kažem ja nakon što sam upravo preslušao njihov debi album. Kaleo (zvuk na havajskom jeziku) bend je iz jednog od najljepših i najčudnijih mjesta na svijetu. Island, zemlja u kojoj otvoreno priznaju vilenjake, zemlja na raskrižju tektonskih ploča u glazbeni svijet je već eruptirala imena poput opaljene Bjork, pomalo tajanstvenih Sigur Ros ; a sada nam s ponosom predstavlja ovaj bend koji bi ako ovako nastavi mogao ubrzo preuzeti i perjanicu u rock glazbi.

Zašto ? Pa jednostavno zato što su neke već zaboravljene zvukove bluesa, folka i rocka 60 - tih i 70 – tih godina na sasvim svjež, originalan i očaravajući način utkali u svoju tapiseriju s kojom su već dobrano zagrnuli i zacementirali visoke pozicije u SAD. Mnogi njihovu glazbu uspoređuju s Black Keysima, Bon Iverom, ili sa The Lumineersima. Ja bih po mom subjektivnom mišljenju njih usporedio s domaćim bendom Rolin Humes, prvenstveno iz razloga što su i jedni i drugi svojim mladenačkim autorskim materijalom punim „staračkih“ nota i iskustva vratili vjeru u vječnost rock and rolla, zauzimajući tako opravdano visoke pozicije na uštrb neinvetivnosti, jednoličnosti – prave uranilovke se više prisutne u današnjoj glazbi. I jedni i drugi su stare „krpe“ oprali u Perwolu (kao u onoj TV reklami), a rezultat te akcije je jedan sasvim novi, gotovo neprepoznatljiv proizvod čije svježe boje objektivno ne mogu proći neopaženo. I jednima i drugima su kompozicije prepune ritma u svom elementarnom značenju. I jedni i drugi imaju vrlo potencijalne i prepoznatljive vokale koji se prepoznaju već iz prvog slušanja. I jedni i drugi su iz razbacanih dijelova sastavili glazbenog Frankesteina, jedno novo čedo - totalni antipod ustaljenom poimanju svima poznatog čudovišta.

Kaleo su u tri godina svog bivstovanja u svoje geografsko okruženje prepuno simbolika i drevnih skandinavskih mitova i legendi unijeli u svoj glazbeni rukopis iz 6000 km daleke Amerike elemente delta bluesa, američkog folka, te su takvim miksom zaslužili ugovor s Atlantic Records. Pametan i opravdan potez bio je preseljenje u Austin, mjesto na kojem još jače žele pokupiti pozitivne vibracije i iskustva iz povijesnih mjesta poput Victory Grill, ili East Austin gdje su svoje glazbene snove tražili i našli Janis Joplin, Ray Charles ili B.B.King

Kaleo su : JJ Julius Son (gitara i vokal), David Antonsson (udaraljke, vokal), Daniel Kristjansson (bas) i Rubin Pollock (gitara, vokal).

Otvarajuću „No Good“ ima snagu jednog Stevie Ray Vaughna, zasigurno je uvjerljivija od onog što rade Black Keyes. Vjerojatno su je zbog praštećih gitara i uvjerljivog bijelog blues vokala Mick Jagger i Martin Scorcese uvrstili u soundtrack HBO serijala Vinyl kao reprezentativan uzorak glazbe koja se svirala u NY u 70 – tim godinama.

Laganica „WayDown We Go“ (izdana je kao pilot singl) jednostavna u svom izričaju i dramsko uzbudljiva u svojoj izvedbi, naročito vokalnoj, dobiva na dodatnoj snazi uslijed činjenice da je snimana u živo u ugaslom vulkanu, stoga saznajte i iskusite blagu pozitivnu jezu prilikom slušanja spota na You Tubeu.

Reprezentativnu sliku u najboljoj maniri delta bluesa nalazimo u „Broken Bones“. Ako ste nekad pogledali film Crosroad, onda će vas riječi : „The Devil's gonna make me a free man; The Devil's gonna set me free“ trenutno odvesti na prašnjavi put Bogu iza leđa na kojem se odvija uvijek teška faustovska priča.

Kaleo ni u snu ne pokušavaju biti ogledalom nekog drugog benda, iako sam pročitao da im je njihova „Glass House“ uspoređivana s materijalom kojeg su svojevremeno znali svirati Arctic Monkey – dakako bez negativnih konotacija. Ovom pjesmom su se po ugođaju vratili pomalo na početak njihovog uspješnog prvijenca s blagim asocijacijama na ranije radove Rolling Stonesa.

„Hot Blood“ tipičan je rock and roll uradak s praštećim gitarama i back vokalima koje podsjećaju na ženske vokale sa neočekivanim završetkom, koji opet dokazuje njihovu razigranost.

Malčicu folk ugođaja nalazimo u još jednoj klasičnoj laganici „All The Pretty Girls“ otpjevanu u falsetu koji ne iritira ni na trenutak, za razliku od, recimo Chris Martina.

„Automobile“ će vas sugestivno povesti na ljetno, bezbrižno krstarenje s otvorenim krovom, izbačenom rukom dok ćete lagano zviždukati omiljene melodije.

Totalno emotivno ispričana balada „Vor i Vaglaskog“ otpjevana je na islandskom jeziku i potvrda je kako ne postoje jezične barijere u iskazivanju iskrenih emocija.

Završna „I Can Go On Without You“ potpuno je na tragu tužne blues /soul priče o čovjeku uništenom neostvarenom ljubavlju. Priča završava tihim zviždukanjem koje se gubi u noći.

Ovo je jedan od, uistinu rijetkih prvijenaca nekog, široj publici nepoznatog benda koji osvaja iz prvog slušanja, prvenstveno zbog glazbene tradicionalnosti odavno poznate, a ispričane na sasvim drugačiji način. Da nisu s Islanda, možda ovaj uradak i ne bi zvučao tako raskošno, prpošno, tužno – sve u isto vrijeme.

Neće biti nikakva tragedija što Kaleo neće postati stadionski bend, niti bi to bilo poželjno, njihove iskreno i svježe obojane verse i note bih ipak želio što prije čuti u živom nastupu – možda na sljedećem INmusic festivalu, tko zna?

Đorđe Škarica

Hits 1610
Kaleo « Kaleo Kaleo Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz