Review
Sve je bilo više nego očito, rekao bi general nakon bitke. Nadodamo li urušavanje zdravlja i već jedan pokušaj samoubojstva, sve je bilo jasno ispisano na nepunih četrdeset i pet minuta albuma "Closer". Mjesec i po nakon završetka snimanja, točnije, u rano jutro 18. svibnja 1980., autor i frontman mančesterskog post-punk čuda Joy Division se objesio. Ian Curtis, ne navršivši ni dvadeset i četiri godine života, doveo je time svoj mračni rukopis do brutalne krajnosti, do tragičnog ekstrema kojem je drugi i time ujedno i zaključni album velikog benda bio literarno-glazbeni prolog. Nastala je nova rock-legenda, izgrađen je još jedan mit na srazu blistavog talenta i osobne tragedije, a jedino što nam opipljivo, trajno i neporecivo ostaje je glazba.
"Closer" je zaključak i vrhunac notnog pisma Joy Division, punokrvno remek-djelo koje posve opravdano zazivaju mnogi i koje i danas ledi krv u žilama jednako kao te tragične 1980., ali baš zbog svega navedenoga, naprosto ga nije moguće sagledavati bez intimne, tragične životne pozadine. Kao, na svoj način, "Pink Moon" prije njega ili, iz novijega vremena, jednako jezivi "In Utero" i "The Holy Bible", ovo je notama i riječima ispisan epitaf. "Closer" je zastrašujuće uvjerljiv dokument urušavanja jedne duše i raspuknuća razuma, rastrojstva emocija i grebanja noktiju po zadnjem u nizu zidova. Stavit ću sa strane obogaćenje zvuka, značajan progres u ukupnom iskazu i potvrdu talenta izbačenog na gladno tržište sjajnim prvijencem – ovo je karton sa svim dijagnozama prije vrhunca same bolesti. Ovo je... mrak.
"Mother, I tried, please believe me, I'm doing the best that I can, I'm ashamed of the things I've been put through, I'm ashamed of the person I am", svojim sugestivnim, pola života starijim vokalom pjeva Curtis neposredno prije nego zavapi "Isolation!" u istoimenoj pjesmi, odmah nakon pomahnitale uvertire "Atrocity Exhibition" kroz koju je, uz raspojasanu ritam sekciju i štektavo grubu gitaru, zavirio među zidove mentalne ustanove (uopće ne čudi što je baš u toj pjesmi basist Hook preuzeo gitaru, a nježnija duša Sumner gitaru zamijenio basem). Takvi tekstovi i glazba koja je istodobno mučna i rasplesana, mučena i svirana, isprepleli su u devet pjesama "Closera" nikad nadmašenu međuigru beznađa i ritma. Jer, ni rušenje privatnog života nije uspjelo iz hipersenzibilnog Curtisa iscijediti glazbene utjecaje i jasnu viziju što s njima.
I bez podrobnije usporedbe i analize, "Closer" je album naglašenijeg ritma nego što je to slučaj s prethodnikom "Unknown Pleasures", što je podebljano obilnijim korištenjem sintesajzera. Već samim tim, ovdje je na neki način posijana klica iz koje će niknuti nasljednik benda, New Order i njihov sintetizirani alternativni pop. Na "Isolation" i završnoj "Decades", koja je remek-djelo već sama za sebe, Sumnerov sintesajzer tonira atmosferu sintetikom koja kao da pojačava jezu, baš kao tromi glasovir u "The Eternal". Čak i ti postupci, bliži kičastoj estetici osamdesetih nego sirovosti punk-rocka iz koje se Joy Division izrodio, ovdje su posve u funkciji prenošenja poruke i produbljenja bolne sugestivnosti. Poslušajte samo "A Means to an End" – u rukama velike većine drugih bendova bio bi to rani ejtiz-klišej; ovdje je to frontalno napadačka zvijer od pjesme, ona koja se nasmiješi pa vas obori na tvrdo, hladno, prljavo tlo.
"Closer" je silom (ne)prilika zaokruženo djelo, album u punom smislu riječi, iako stvoren i sastavljen od fraktura pjesama. Kako uzeti "Atrocity Exhibition" ili "Colony" nego kao otimanje kontroli, uštekavanje na vlastite ekstreme? A "The Eternal" i "Decades" je teško ne čuti kao elegije s one strane vremena, kao zalutale na bilo koji album ili epohu. Kako progutati napadački minimalizam "Heart and Soul" ili "Passover"? Doista, kad bismo svaku pjesmu slušali odvojeno od drugih, odnosno, s pauzama, teško bi nam palo na pamet iz toga složiti ujednačen album. A opet, on savršeno funkcionira gotovo kao koncept. Da, na žalost.
Jer, da se vratim malo onim generalima nakon bitke; ispada da je jedino ljubavnica (i jedan od razloga cijepanja Curtisove osobe) Annik Honoré u tada novim pjesmama pronašla ozbiljne razloge za duboku zabrinutost, povezavši ih u šifrirano upozorenje. Ipak, možda ni ona nije očekivala tako tragično naprasan kraj. Sve izraženiji i češći epileptički napadi, koji su Curtisa ometali ne samo u javnim nastupima već i funkcioniranju uopće te sve bolnija i nepodnošlčjivija rastrzanost između bračne odanosti i očinstva s jedne i ljubavi prema Annik i ozbiljnog rada u bendu s druge strane gurnuli su ionako preosjetljivu personu preko ruba. Mazohistički njegujući najranjiviji oblik egocentrizma kao slabašne fasade, Ian Curtis kao da je ostao bez opcija, sve svoje košmare i depresije pretočivši – kako je najbolje znao – u ove turobne slike i priče urezane na ploči "Closer", taman trenutak prije konačnog pada.
Toni Matošin
