Review
Jesen. Padanje. Koliko god te dvije meni tako drage, sjetne riječi zajedno djeluju pomalo patetično, savršeno opisuju ugođaj i tematiku albuma 27-godišnje njujorške kantautorice Jaymay, pravim imenom Jamie Kristine Seerman. Nježna duša odrasla u osmočlanoj obitelji, od ranih dana očarana književnošću i glazbom, već je izdala jedan album, u suradnji s prijateljicom Kayoko ("Jaymay & Kayoko", 2006.), a nakon EP-ja "Sea Green, See Blue“ iz iste godine, dobiva ugovor s britanskim Heavenlyjem, koji joj lani u listopadu izdaje "Autumn Fallin'". Američko izdanje uslijedilo je nedugo potom.
Nabrajati uzore i usporedbe s drugim kantautoricama sa smjene stoljeća ili analizirati i prognozirati njezino mjesto na nabujaloj njujorškoj anti-folk sceni nakon preslušavanja njezina službenog debija čini mi se posve nepotrebnim i sporednim. Umjesto sagledavanja iz tih širokih aspekata, ovaj milozvučni, blago gorak albumčić valja promatrati upravo u skladu s njegovom prirodom, intimnom, gorko-slatkom, introspektivnom.
Već prvim taktovima i stihovima uvodne "Gray or Blue" sve je kristalno jasno. Jaymay nije Rimbaud niti se to od nje očekuje. Njezina poezija tek je prošla fazu srednjoškolske, ali je njezina i samo njezina i ona je te riječi morala iz sebe izbaciti i spretno ih oviti finim ispreplitanjem folka i popa. I ta pričica o "prijateljstvu uništenom jednim poljupcem" već je prvi zgoditak, kakvih će biti još bar nekoliko. Naslovna pjesma simpatična je sjetna minijatura, koja djeluje kao tiha uvertira u trajanjem epsku, a time i nekako nametnuto ključnu pjesmu albuma, dilanovsku (vlastitim riječima, najveći uzor) "You'd Rather Run", koja, usprkos jednoličnom ritmu, ni u jednom trenutku ne prelazi u dosadu i svojih gotovo deset minuta nosi kao da ih je triput manje. "Sea Green, See Blue" također je hvale vrijedan primjerak iz Jaymayinog notebooka, kao i simpatična kabaretska "Hard to Say". "Sycamore Down", "Blue Skies" i "Big Ben" simpatično su "nedovršene", u pravoj maniri anti-folka, a dvije zaključne pjesme, koliko god radiofonične, toliko ne manje uvjerljive.
Temeljitijim seciranjem i ciničnijim pristupom dalo bi se "padajućoj jeseni" naći dovoljno mana, ali sve redom sitnih i zanemarivih. Žanrovski okviri u koje se Jaymay postavila, koliko god djeluju široki i "laki", zahtjevaju dosta talenta za ostati zanimljiv i slušljiv. U svoje 42 minute mlada Njujorčanka gotovo ni u jednom trenutku nije dosadna niti se ponavlja, kao neke razvikanije veličine koje kritika navodi kao dične uzore ili pandane (neću navoditi jer sam tako "obećao" na početku).
Mladi autori obično u svoj prvijenac nastoje natrpati sav svoj svijet i reći odmah baš sve; Jaymay kao da je našla pravu mjeru i zadnjom, optimističnom "You are the Only One I Love" najavila nastavak, nadam se, sve uspješnije karijere.
Toni Matošin
/
