Oxymore

Review

Omiljeni elektroničarski klasičar francuske škole dogurao je do svog 22. studijskog albuma. Zgodna igra riječi koja asocira na uspješan zimzeleni prvijenac „Oxygene”, zapravo je izvrnuta sintagma grčke riječi za proturječje, a koju nerijetko koristimo i u našem vokabularu.

Album je svojevrstan hommage još jednom francuskom pioniru elektroničke glazbe imenom Pierre Henry, koji je jedan od doajena elektroakustike, odnosno njezinog specifičnog podžanra kojeg francuzi nazivaju musique concrète. To je muzika koja se stvara na način da se najprije snimaju stvarni zvukovi iz naše okoline ili mjesta gdje se nalazimo, da bi njima potom manipuliralo, utjecalo na teksturu i karakter snimljenog materijala te zatim ponovo sintetiziralo u svrhu dobivanja zaokruženog muzičkog djela. Zgodna postavka za teoretičare glazbe, glazbene pedagoge, audiofile i ostale kužere. Ali i za one koji će to tek postati.

Suradnja između Pierre Henryija i JMJ bila je planirana za one izvrsne albume „Electronica” otprije nekoliko godina u kojima Jarre surađuje s tridesetak različitih umjetnika iz svijeta elektronske glazbe, ali kako je g. Henry u međuvremenu preminuo, do prave kolaboracije nikada nije došlo. Ipak, Henry je za Jarrea pripremio hrpu sirovog materijala i poludovršenih skladbi koje je JMJ mogao uspješno uobličiti u album pred nama.

Sve dakle skladbe albuma, izuzev posljednje „Epica”, sadrže samplove i zvukove koje je pripremio Pierre Henry. Konačnu kompozicijsku strukturu dao im je Jean-Michel Jarre, upravo u tom elektroakustičnom pristupu glazbi. U tom stilu, album je snimljen binauralno (za oba uha) i višekanalno. Slušati ga treba u naprednim audio sustavima u 360º okruženju ili još bolje sa slušalicama na ušima. Doživljaj je potpun tek kada ste potpuno predani onome što čujete.

S albuma je već predstavljen singl „Brutalism”, koji je predstavljen u dvije verzije od koje je ona nealbumska verzija dorađena vizijom i prstima Martina Gorea. Pulsirajući industrial tempo i debeli slojevi tmastih zvukova isprepliću se s plesnim sekvencama koji pobiru sve više simpatija kako album odmiče. Super ga je slušati u okruženju za koje je prvobitno namijenjen. A neke stvari zvuče sjajno i samostalno. Osim najavnog singla, tu su svakako „Synthy Sisters” i Sex in the Machine”.

Međutim, ako niste vični istraživanju kolopleta čudnjikavih suzvučja, ovaj album vas neće dojmiti. Morate mu se predati da bi zaokupio vašu pažnju. U jednom trenutku vas beatovi ponesu i nogice počnu cupkati, da bi vas već u sljedećem trenutku sve nekako prizemljilo jer zapravo ste na proputovanju u kojem sjedite a pored vas prolaze ambijentalni i atmosferični prikazi začudnih ritmova, zvukova i odjeka. Zvuči zbunjujuće kao pravi krkljanac.

Zvuči kao kakav oksimoron.

Darko Hribarić