Review
Od Torna je prošlo tek dvanaest godina, a dočekali smo već treći come back Natalie Imbruglije koji nas opet navodi na ista vječna pitanja – odakle, kamo i po što ova australska pjevačica ide svake četiri godine? Zašto pobogu ne može stvarati u kontinuitetu kao sav normalan glazbeni svijet na ugovorima? I zadnje, da li je njeno periodičko izbivanje s glazbene scene zapravo samo dio integriranog glazbenog koncepta (jer da ga nema ne bi bilo ni come backova)?
Za neka je pitanja možda prerano jer obrazac ponašanja nakon četiri albuma još uvijek nije kristalno jasan, ali dok god se to ne dogodi stvari možemo mistificirati u besvijest. U biti, ne vidim drugog načina da se ispuni stranica, a Natalie je s Come to Life senzualnija nego ikad. To joj je, pretpostavljam, bio i cilj. Studio je preselila u podzemnu, iskočila iz pop okvira i zaboravila na uzastopne pripjeve. Glas joj je prerastao neprežaljene uzore tipa Alanis Morisette i stvarno se čini, kao što je i sama rekla, da joj je jedino bilo bitno snimiti album. Očito da je indiferentnost prema uspjehu predstavljala onaj neophodan sastojak za jedan dobar album, barem u okvirima ambijentalnog. I u potpunosti joj vjerujem da nije ciljala na liste jer ovo nije album za liste. Možda Want, ali Want predstavlja sve ono što je pjevačica do sad trebala apsolvirati, tako da ni u tom podilaženju ne vidim ništa spektakularno. Uostalom, liste joj ne trebaju – svi živi je znaju, a ni buduće generacije neće je biti pošteđene budući da su i NOVA i RTL otkupile prava na prikazivanje Johnny Englisha.
Osim čistog glasa sada su bitne i gitare i kablovi. Bitan je prije svega taj osjećaj otuđenosti koji konačno sasvim uvjerljivo pristaje svježe razvedenoj gospođi na polovici tridesetih i jednostavno odbijam vjerovati da se u čitavu priču upleo Chris Martin. A ako i je, šteta da isti senzibilitet nije u stanju primijeniti na vlastiti bend. Nemojte me krivo shvatiti, Come to Life i nije neka uspješna reinkarnacija, ali način razmišljanja kojim je vođen nastanak ovog albuma mnogo je vjerodostojniji od bilo čega što su Coldplay ikad uspjeli materijalizirati.
Osamdesetih se još nismo riješili, ali stvarno više nemam volje stalno ponavljati jedno te isto iako sam bila uvjerena da nakon The E.N.D.-a više ništa neće biti isto. Lijepi su oni folk trenuci u Fun i lijep je onaj ranjivi američki pop u Scars. Zanimljiv je naglasak na instrumentalnoj podlozi u prvim pjesmama i WYUT, ali Wild About It, to je loše. Naprosto nema smisla referirati se na Duffy i ostalu izrežiranu kompaniju. Treba ostati svoj, a netko tko je jednom uspio zaboravljeni singl izvući iz mrtvih i reinterpretirati ga na tako nepogrešiv način to sigurno može. Čekiramo novi usputni album za četiri godine.
Marina Vukman
/
