Review
Iza gore navedenog poetičnog naslova krije se možda i najzačudniji album Polly Jean Harvey, žene koja je odavno dokazala da suvereno vlada ženskim rock-pismom zadnja dva desetljeća. OK, autorski suputnik je po drugi put multiinstrumentalist John Parish (prva, trinaest godina stara suradnja „Dance Hall at Louse Point“ potpisivala je – znakovito ili ne – njegovo ime kao prvo), no po ozračju i rastresenosti kojom odiše to je punokrvni PJ-in album.
I dok tek godinu i kusur star prethodnik „White Chalk“ nije još ni primirio svoje nježne, zavodljive duhove, „A Woman a Man Walked By“ punim zamahom grabi novim stazama. Suradnja PJ i Parisha datira još od najranijih dana njezine karijere i on se sporadično javljao na albumima hirovite poetese, no do prave suradnje došlo je 1996. kad su odlučili snimiti album s njezinim tekstovima i njegovom glazbom. „Dance Hall at Louse Point“ bio je poprilično eksperimentalan i opor album na kojem kao da su u grču tražili najefektniji zajednički nazivnik. Evo, trinaest godina kasnije – a nastavivši u međuvremenu sporadično surađivati (Parish je sudjelovao i na snimanju „White Chalk“) – duo se ponovno udružio u studiju da po istom receptu iznesu na svjetlo dana novi album. Kao što sam već naznačio, više nego prethodnik iz 1996., „A Woman a Man Walked By“ savršeno staje u PJ-inu nisku albuma, kao najlogičniji nastavak smirenog, hermetičnog „White Chalk“ i kao djelo na kojem isprepliće sve svoje utjecaje i sva lica i naličja sebe same. Parishova glazba je samo efektnije nego prvi put podcrtala taj njezin iskaz.
Otvarajuća „Black Hearted Love“, ujedno i najavni singl, možda je i najpristupačnija pjesma na albumu. Ljubavna melodrama koju Polly Jean prosipa samo njoj svojstvenim žarom savršeno balansira između rock konvencionalnosti i divlje osobenosti, te upravo u tom balansu leži dobitna formula kojom se na emocionalno najpompozniji način može otvoriti album koji kao da obiluje trzavicama i promišljenim lutanjima od tišine do buke. Tako već na folk vezu građena „Sixteen, Fifteen, Fourteen“ nosi priču dalje, odnosno, dublje u vrtlog pomahnitalih strasti i osjećaja kojima autorica vlada poput neurotika.
„Leaving California“ priziva duh „White Chalk“, djelujući kao kvalitetan predah za vrludavu „The Chair“, s kojom je već više nego jasno da svaka pjesma donosi pravo malo iznenađenje, koje, u konačnici, kad se sve nakon nekoliko preslušavanja sagleda kao jedna homogena zbirka, to zapravo i nije. „April“ tako opet načas vraća stvari u mirnije vode, gradeći svoju strukturu na gotovo sakralnom ugođaju i melodiji. Naslovna je pjesma nadograđena Parishevim instrumentalom „The Crow Knows Where All the Little Children Go“ i zajedno tvore vrhunac i srce cjelokupnog albuma. Dok PJ istresa frustracije i bijes bolno direktno i ogoljeno, njezin suradnik već plete svoju zgusnutu glazbenu mrežu, nadovezujući se jedno na drugo u savršenom kolopletu kreativnih silnica.
Krhka, snovita „The Soldier“, u kojoj PJ „hoda po licima mrtvih žena“, most je ka najsirovijem izdanku albuma, „Pig Will Not“, koja priziva njezino rano remek-djelo „Rid of Me“. Na brutalnoj gitarskoj podlozi, ona zavija, laje i vrišti, a sve skupa se čini kao raspojasan urlik iz samog dna duša, bez ograničenja ili zadane forme. Kad u zadnjoj minuti uleti glasovir da isprati pjesmu ipak u mirniju luku, cijela slika postaje još efektnija. Na idućoj, „Passionless, Pointless“, PJ tematski zalazi u područje „Love Will Tear Us Apart“, tek na manje zavodljiv način. Opisujući samourušavajuću romansu i njezin prijeteći kraj, ona kao da pjeva sablasno stojeći mirno, dok je poput izmaglice ovijaju mistični Parishovi glazbeni proizvodi koji u svom jedinstvu čine efektnu podlogu maloj osobnoj tragediji. U predivno nježnoj „Cracks in the Canvas“ PJ za kraj poručuje: „Tragam za odgovorom, ja i milijuni drugih“, zatvarajući krug, istovremeno ga ostavljajući otvorenim za pucanje po svim šavovima.
Sve u svemu, novi album Polly Jean Harvey (i Johna Parisha) nova je uznemirujuća, koliko i opijajuća zbirka emocijama i strastima nabijenih pjesama različitih intenziteta i zvučnih raspona. U njezinoj davno utemeljenoj tradiciji, ona djeluje sigurno, samouvjereno i razvaljujuće, kao uvijek, a s tom uvjerljivošću, ostaje i, usprkos, u biti, neatraktivnom izgledu, jedna od najzanosnijih (da ne upotrebim vulgarniji izraz) žena suvremene rock pozornice (nije, uostalom, bez razloga i aduta svojevremeno pomutila um i srce Nicku Caveu). „A Woman a Man Walked By“ je, dakle, jako dobar album prepoznatljivih kontura, a opet i više nego zagonetan i nepredvidljiv – PJ i dalje vlada.
Toni Matošin
/
« Rid Of Me 
