Review
O tome kako je nastao Haustor i što se sve izdešavalo vezano uz prvu ploču već sam pisao i nema se smisla po tom pitanju ponavljati. Uglavnom, nakon nje i brojnih nastupa održali su još jedan koncert u Kulušiću 6. siječnja 1982. koji je snimljen i kasnije objavljen kao CD pod naslovom „Ulje je na vodi“, a nakon toga su se raspršili po zadatku odsluženja vojnog roka i privremeno prekinuli s radom. Na snimkama tog koncerta u Kulušiću vidjelo se da su već tada imali dovoljno materijala za snimiti i drugu ploču, ali obveze prema „domovini“ svakako su bile preče.
Ono što je već na prvu zamjetno i svakako upada u oči jest činjenica da je, produkcijski gledano, ova ploča neusporedivo mnogo bolja od njezine prethodnice, ali sadržajno, materijal je osjetno tanji od onoga što smo imali prilike čuti na njihovu albumu prvijencu.
Doduše, ima ovdje vrhunskih pjesama. Primjerice, „Neobičan dan“ nevjerojatno je dobro otvaranje albuma: Sacherov bas, nenametljiva, ali vjerojatno jedna od bolje odsviranih bas dionica onoga vremena na području bivše države, kompletirana je savršenim ritmičkim rješenjima Srđana Gulića, bubnjara koji je nakon Haustora svirao perkusije i u Disciplini kičme. Na nju se skladno nadovezuje „Zadnji pogled na Jeršaleim“ u kojoj je sintesajzer svirao Ivo Lesić, a ritmički je dopunio Jappa s onim što se naziva 'talking drum', afričkim glazbalom, bubnjem u obliku pješčanog sata, čime je pjesmu podigao na jednu još višu dimenziju etno-glazbe. Isti instrument koristili su i u idućoj pjesmi „Babilonske baklje“ koju su dopunile brass linije Siniše Kovačića na alt saksofonu i Ivice Lozića na trubi. Solo na gitari Zorana Zajeca totalno je eksperimentalan i zanimljiv, a triole na bubnju u posljednjem dijelu pjesme zvuče nadasve upečatljivo. „Patuljci u vrtu“ kreću od lagane Pricine saksofonske podloge pa se dalje ritmički i aranžerski pjesma nadasve zanimljivo razgrađuje. No, toj pjesmi kao da nedostaje neki uhu priljepčiv refrena pa u drugom dijelu, s brojnim jazz-improvizacijama, postaje pomalo kaotična, rastočena i u konačnici – dosadnjikava prosječnom slušatelju.
Na drugoj strani ploče, nalazi se jedan stari hit Haustora - „Radnička klasa odlazi u raj“. Pjesma se trebala naći na njihovom prvijencu, ali politički nije prošla pa su umjesto nje na onaj prvi album ubacili singl „Moja prva ljubav“. Možda je i bolje da je tome bilo tako, jer na ovaj način pjesma je doživjela kvalitetniju produkciju, odrađena je mnogo bolje i svakako je jedna od najjačih pjesma, ako ne i nositeljica ovoga albuma. „Donje strane munje“ još je jedna od mojih osobnih favorita: lagani raggae ritam s dobrim tekstom, ritmički atraktivna s kreativnim i nepredvidivim rješenjima na gitari. „Skriven iza lažnih imena“ pravi je svjetski etno-biser u vrijeme kad se na ovim prostorima vjerojatno nitko tim stilom nije bavio, tako da je pjesma, dakle, definitivno ispred svoga vremena. Konge je svirao Jappa, a panovu frulu (sviralu) odsvirao je Robert Lovrić koji se poslije Haustora okušao i u kombinaciji s onim peruanskim bendom Ayllu. Logičan završetak albuma naslovna je pjesma „Treći svijet“, koja mi je, ruku na srce, jedan od ponešto napornijih dijelova ove u konačnici sasvim dobre ploče.
Kažu da je Rundek pisao stihove, a Sacher glazbu. Ali, što se dogodilo s Haustorom nakon toga? Po nekima, izgleda da je Rundek smatrao da je „Treći svijet“ pretežito Sacherova ploča i da je sad na redu on napraviti neku svoju u kojoj će dominirati pa su se učešljali u neki sukob koji je rezultirao krajem jedne dobre suradnje. Sacher je krenuo putem Ayllua, Brojana, Dee-Dee Mellowa i Vještica, a Rundek je s Haustorom napravio još dvije ploče („Bolero“ i „Tajni grad“) o kojima će, pretpostavljam, biti prilike pisati, jer će i one, siguran sam, doživjeti vinilna reizdanja. Ali o tome ćemo kada dođe vrijeme.
Ono što je na ovome izdanju izostalo jest neki popratni tekst urednika Siniše Škarice ili nekoga od sudionika cijeloga projekta: Željka Brodarića-Jappe, Srđana Sachera, Darka Rundeka ili nekog pedesetog, jer to bi ovom reizdanju svakako dalo jednu dodatnu vrijednost. Ovako uz kvalitetno reizdanje na vjerojatno 180 gramnom vinilu možemo se zadovoljiti tek tekstovima, uz pomoć barcoda besplatno skinuti mp3-ice, pogledati ponešto crno-bijelih fotografija i pročitati temeljnu faktografiju koja objašnjava tko je sudjelovao u samoj realizaciji ploče. A opet, možda je to i sasvim dovoljno, jer „Treći svijet“ sasvim je dobar album koji je u konačnici bio i ispred svoga vremena pa se s jednakim guštom može slušati čak i četiri desetljeća nakon svojega prvog izdanja.
Ivan Dukić
« Haustor 
