Review
„Gatuzo“ je zagrebački alternativni rock bend kojega su godinama činili Damir Trkulja-Šiljo (gitara i vokal) i Goran Martinjak (bubanj). Kao dvojac razvili su osebujan glazbeni stil – eksplozivni rock, spoj žestine, sirova zvuka, bluesa i buke. Snimili su EP „Temelji“ (Spona, 2005.), a potom i četiri albuma: „Noge/ruke/glave“ (Dancing Bear, 2007.), „!“ (Croatia Records, 2009.), „Gdje idemo“ (Croatia Records, 2013.) i „Megalomania“ (Croatia Records, 2014.). Brzo su Izazvali interes javnosti, a potom i kritike, osvojili Status 2007. HGU-a za najbolji mladi rock bend, a iste godine i Porina za najbolji alternativni rock album 2007. godine.
Nizali su nastupe, samostalne i po festivalima, albume objavljivali nenametljivim ritmom, putem se produkcijski definirali i upotpunjavali zvuk, pri čemu im je uvelike pomogao Goran Martinac, te postupno izgradili status najatraktivnije hrvatske indie-rock grupe.
Već trećim albumom „Gdje idemo“ osvojili su niz pohvala i nominacija za najbolji alternativni album, a na četvrtom „Megalomania“ snimili su duete s Goranom Baretom iz „Majki“ (pjesma „Povrijedili smo jedno drugo“) i Sašom Antićem iz TBF-a („Šutnja“). Promijenili su nekoliko izdavačkih kuća, a zatim se odlučili za „Aquarius Records“, koji je izdavač ovog najnovijeg studijskog uratka. Kritičari su ih uspoređivali sa stranim grupama „White Stripes“, „Strokes“ i „Libertines“, ali prvenstveno su postali svoji, „Gatuzo“, čarobni dvojac koji izuzetno snažno djeluje posebno u živim nasatupima.
Početkom 2016. godine otvorili su novo poglavlje svojega rada, jer su im se pridružili basist Jakov Kolega (iz grupe „Pavel) i na trubi Stipe Mađor-Božinović. Tako su Goran i Šiljo, dva prijatelja iz srednjoškolskih klupa, uplovili u nove glazbene smjerove i mogućnosti. Uživo su kao glazbeni trojac zadržali čvrstinu, ali joj dodali novu ritmičnu dimenziju i punoću zvuka.
Album odlično otvara pjesma „Ima nešto“ s obećavajućim tekstom („Ima nešto/u savršenstvu/sve po crti, sve po boji/ skladan oblik ti stvarno stoji/dodaj jedno i dodaj drugo/sve poveži u jedno čudo…“), efektnim pratećim vokalima, refrenom, distorzijom na basu i jednostavnom, ali učinkovitom gitarom u stilu Jacka Whitea. Druga pjesma „Mogao bih“ kreće s basom, ritmična je i vesela, ima dvostruko nasniman solo na gitari, efektan prijelaz na bubnju iz koje se pjesma ponovno razvija. Treća pjesma „Pod kontrolom“ gitaristički započinje kao da je s Pipsovog „Fred Astaira“, a basom malo podsjeća na Kings Of Leon („Držim je pod kontrolom/i trudim se na van/usne stežem jače, kad čujem je da plače, kad čujem je da plače…/ A ona me mržnjom opija/ i uživam tad u tom/ jer prijatelja naći ne mogu u bijednom ljudskom rodu svom. / I ta zvijer u meni je moje pravo ja/ i sramim se i ponosim što u sebi je nosim ja…“). Tekstualno snažna, posebno u Šiljinoj vokalnoj interpretaciji, produkcijski kompaktna i dotjerana, čini mi se kao jedan od najsnažnijih momenata albuma. Četvrta pjesma nosi naziv „Dug dan“, kreće zahtjevnom ritam gitarom koju prekidaju savršeni prijelazi ostatka ritam sekcije, velike energije, izuzetno pjevnog refrena („I tražio sam razloge i tražio rješenje/Bio je dug, dug dan/ postao sam neugodan/samome sebi, pretpostavljam i tebi…“), odlične solo gitarističke dionice na kraju. „Crna kuća“ je teška pjesma, s trubom Stipe Mađora-Božinovića u podlozi, mračne atmosfere i psihodeličnog ugođaja, pomalo zvuči razvučeno. Iduća „Isti ljudi“, nešto je slabijeg teksta, ali izuzetno je ritmički zahtjevna skladba, koja me podsjeća na ponajbolje dane „Kings Of Leona“ pa čak i na stari, dobar „Joy Division“. Sjećam se kako su je teško odsvirali u „Tvornici“, u prvom navratu su od nje čak i odustali, ali i sreće publike i ponosa njih samih kada su na kraju u tome i uspjeli. Slijedi pjesma „Crna kraljica“, jednostavnog, ali efektnog teksta („Bijela država, crna kraljica, krv je crvena, krv je crvena/ Da li ti imaš osjećaj često da nam ovdje nije mjesto?...), zanimljive solaže i skladnih ritmičkih prijelaza. „Stariji“ je još jedna pjesma koja počne u laganijem ritmu i podsjeća na, recimo, „Partibrejkerse“. Producentski mi se čini pomalo prenakićena, ali ima potencijala. „Nosi me visoko“ kreće gitarističkim riffom kojega upotpunjuju bubnjevi, ponovno ima dobar tekst, zvuči skladno i unisono, sa puno efekata vjerojatno basističkih. U drugom dijelu pjesma, mijenja ritam (ubrzava pa se ponovno usporava), ima prostora i solaže na bubnjevima, što će zvučati vrlo impresivno u živim izvedbama. Na kraju, album završava pjesma „Mali mračni svijet“, skladbom s laganim blues početkom („Ovo je moj mali mračni svijet/ u njemu se anđeli spremaju za let/ u njemu su rijeke pune suza/ a svi zvukovi u ritmu bluesa./ U njemu se borim protiv jezivih sila/ i pobjeđujem kao što to inače ne biva/ U njemu se skrivam od stvarnog svijeta/ u kojem moje prisustvo svakome smeta…“) i pjevnim refrenom („Aooo/sretan sam ovdje ja/ bez nekog pravog razloga/život je u malim stvarima…“). U globalu, „Van kontrole“ je nastavio niz studijskih uradaka ovog benda, proširio repertoar. No, gledajući ih nedavno uživo trebao bih još jednom naglasiti da mnogo bolje zvuče uživo nego studijski.
Na kraju, uspoređujući s ranijim albumima, usudio bih se zaključiti da novi album vjerojatno nije najbolje što je bend do sada napravio. Štoviše, „Gatuzo“ je izdao jedan nesavršen, no sasvim solidan album, kojim su potvrdili svoje mjesto izuzetno atraktivnog benda u samom vrhu alternativne hrvatske scene.
Ivan Dukić
/
« Megalomania 
