MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
One Eon


Bookmark

Data

Released Prosinac 2010
Format Albumi
Vrsta Alternative rock
Dodano Nedjelja, 27 Ožujak 2011
Žanr Rock
Length 56:03
Broj diskova 1
Edition date 2010
Država Hrvatska
Etiketa Dallas Records
Tags

Review

Nakon prvog studijskog albuma Inspirita, turneje po Europi, odličnih kritika u stranim časopisima poput Metal Hammera, riječki alternativni metal/rock bend Father se vratio odličnim novim albumomi One Eon koji je izdao za Dallas Records. Sreća je da je Father odmah na početku shvatio da ne vrijedi žrtvovati mogući svjetski uspjeh ili barem prepoznatljivost radi nešto lokalne slave koju bi eventualno dobili u ograničenoj domaćoj močvari pjevanjem na hrvatskom jeziku (koji uostalom ovakvoj glazbi uopće ne pripada). Slično su učinili i neki od trenutno najvećih bendova na svijetu koji matično pripadaju daleko većim jezičnim zajednicama, poput francuske Gojire, švedskog Opetha i Meshuggahe ili poljskog Riversidea. Članovi Fathera su si time otvorili vrata nemilosrdne svjetske arene u kojoj se jedino napornim radom može izboriti svoje mjesto.
 
Već samim vanjskim izgledom cd-a koji dolazi u digipak izdanju jasno je da se radi o kvalitetnom proizvodu. Za umjetnički koncept omota i knjižice zaslužan je poznati hrvatski dizajner Robert Butković koji je razradio Fatherovu ideju da album izgleda slično staroj knjizi. Međutim, nažalost, ideja i nije baš sasvim originalna jer je već nešto slično napravio Lamb of God sa svojim albumom Wrath iz 2009., pa dva cd-a stavljena jedan pored drugoga neodoljivo izgledaju kao braća. Možda je to dobar razlog da se za vanjsko tržište album izda u novim koricama.
 
One Eon zvuči, za razliku od prvog albuma koji je na trenutke ostavljao dezorijentiran dojam eklektičnog kolaža metala, jazza, funka, diska, narodnjaka i još ponekog elementa, fokusiranije, glazbeno koherentnije i čvršće. Odličnu produkciju uglavnom potpisuje gitarist i klavijaturist Davor Tomić Pinky kojemu je ovo bila prva prilika da se iskaže i u tehničkom dijelu procesa stvaranja albuma obavljenog u potpunosti u riječkom studiju „Megaphone“. I doista može biti ponosan na obavljeni posao jer je produkcija doista dobra tako da su svi instrumenti i glas čvrsto povezani u moćnu strukturu. Distorzirane gitare posebno su dobro snimljene. Vokal je uglavnom clean, specifične prepoznatljive boje, tečnog engleskog, iako ponekad, u rijetkim trenucima, zbog nekog razloga zna biti nerazgovjetan.
 
Slično Mastodonu, Father je bend koji glazbu i tekstove radi snagom svih članova, međutim za razliku od Mastodona za sada nisu voljni objašnjavati značenja pjesama. Jedna od karakteristika progresivnih rock i metal bendova su često (pseudo)intelektualne teme prožete simbolikom i popriličan stupanj kritičke osviještenost. Father bi se zbog toga osim po glazbi i po tekstovima prepunim simbolizma mogao jednim dijelom svrstati u progresivni rock/metal. Tumačiti značenje albuma One Eon bez nekakvih putokaza od samog benda nije zahvalna zadaća tako da ću za svrhu recenzije samo naznačiti mogući put tumačenja.
 
Za početak je dovoljno uočiti da istoimena pjesma, One Eon, koju možemo pročitati odmah na prvoj stranici knjižice nije uglazbljena i kao da predstavlja sažetak i srž koncepcije. Riječ „eon“ u sadašnje vrijeme ima dva osnovna značenja: 1) jako dug period vremena i 2) vječnost. U prošlosti je izvorno označavala život ili bitak. Jürgen Mittelstrass u eseju From Time to Time, razmatrajući pojam vremena u antici, piše da je eon označavao život, tj. totalitet života koji je bitno obilježeno vremenom i kojeg posjeduje svako živo biće ali i kozmos. Osim toga, u gnostičkim sistemima eonima su nazivane razne emanacije Boga. Međutim, iz konteksta pjesama čini se da se pod One Eon misli jedno dugo razdoblje života čovječanstva ili svijeta, a možda i osobnog iskustva. Pjesma započinje snovima o istini i svjetlosti, mogućim sve bržim razvojem čovječanstva, oslobađanjem od gospodara/kreatora (Boga?) i povratku kući kada možemo povikati „Feel the warmth of the Sun/We were always dreaming about...“. Sunce je nasuprot tami povijesno gledano uglavnom predstavljalo personifikaciju ili metaforu Boga, istine, dobrote, ljepote. U cjelini čini se da je album labavo konceptualno povezan tematiziranjem egzistencijalnih problema života i smrti, gubitka, prolaznosti, lutanja, snažnih emocija, tenološkog razvoja, ovisnosti o tehnologiji itd.
 
U nešto više od pedesetosam minuta Father donosi jedanaest kvalitetnih originalnih kompozicija, dobrih riffova i melodija, te jedne obrade. Iako su utjecaji Toola, A Perfect Circlea, Alice in Chainsa, pa čak ponegdje i Opetha i Mastodona još uvijek prisutni, riječ je o bendu koji ima svoj vlastiti zvuk i stil. Općenito prevladava jedna melankoličnija i mračnija atmosfera kojom se svrstavaju negdje uz bok spomenutom APC-u i Katatoniji. 
 
I na kraju ne mogu a da ne prokomentiram uvrštavanje obrade Eleanor Rigby kao zadnju stvar na albumu. Ta pjesma The Beatlesa tijekom svog pedesetogodišnjeg postojanja provučena je vjerojatno kroz sve veće glazbene žanrove i doživjela zasigurno isto toliko obrada. Ipak samo dvije se interpretacije pjesme posebno ističu u masi. Prva je sjajna, a možda i bolja od originala, te samo godinu dana mlađa rock obrada grupe Vanilla Fudge iz 1967. koja je izašla na njihovom istoimenom albumu, a druga instrumentalna jazz obrada gitarističkog majstora Stanleya Jordana poznatog po daljnjem razvoju tappinga s obje ruke. Samo je u metalu prije Fatherove obrade postojao niz obrada Eleanor Rigby. Iako su heavy i trash metal obrade ove pjesme rađene još u osamdesetima prošlog stoljeća (vidi primjerice Sacred Rite, Realm) navest ću neke nove najpoznatije obrade: Godsplague 2008. godine izdaje odličnu obradu koja se našla na kompilacijskom EP-u Dirty Black Summer finske izdavačke kuće Stay Heavy Records, 2001. godine Godhead na albumu 2000 Years of Human Error, 2002. Pain na albumu Nothing Remains the Same. Neminovno se nameće pitanje što je nagnalo Father da naprave svoju obradu baš ove pjesme između svih pjesama The Beatlesa kad ju je u krajnjoj liniji obradio čak i pobjednik sedme sezone American Idola, David Cook, gotovo identično obradi rock/pop benda Doxology?
 
U intervjuu za RiRock.com, Mihael Prosen kaže da je ideja za tu stvar zapravo potekla od basiste Franje Jardasa koji voli The Beatlese, te da su je odlučili uvrstiti na repertoar s obzirom na reakcije publike nakon što su je odsvirali na proslavi 10. godišnjice postojanja The Beatles Revival Banda. 2009. godine je objavljena kao single te potom uvrštena na album. Ispostavilo se da je potez bio isplativ jer im je Bruce Dickinson iz Iron Maidena još jednom nakon pjesme Emon donio željeni publicitet pustivši je u emisiji koja se emitira petkom na radiju BBC-ja. 
 
Ali, kako pjesma funkcionira u sklopu albuma One Eon? Pa zapravo sasvim dobro, i glazbeno i tekstualno tako da je prijelaz s predzadnje pjesme Home Away na nju potpuno prirodan. Ipak, s obzirom na kvalitetu vlastitih kompozicija i da je riječ o klasičnoj pjesmi s popriličnim utezima vremena, te činjenice da je obrađivana već toliko puta i da ju je teško nadmašiti, osobno mislim da bi bilo bolje da su je izostavili ili ostavili za neki eventualno budući best of ili bonus.
 
Ljubiša Prica
Hits 1215

Posljednje recenzirano - Jazz