MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Sol Invictus


Bookmark

Data

Released Svi 2015
Format Albumi
Vrsta / Heavy metal / Alternative metal / Hard rock / Alternative/Indie Rock / Funk Metal
Dodano Srijeda, 03 Lipanj 2015
Žanr Rock
Length 39:30
Broj diskova 1
Edition date Svi 2015
Država Europa
Etiketa Reclamation! Recordings
Catalog Number RRIPCOO2
Edition details objavljeno: 18.5.2015.; producent: Billy Gould; snimano: 2014., Estudios Koolarrow, Vulcan Studios u Oaklandu, California
Tags Faith No More Billy Gould Reclamation! Recordings

Review

Nestali su baš kad su dokazali kako su najbolje od sebe već ranije sabili u dva remek-djela žanra koji bi se ionako mogao napreciznije nazvati njihovim imenom. Ipak, nisu ni "King for a Day, Fool for a Lifetime" ni "Album of the Year" bili toliko loši albumi koliko su "The Real Thing" i "Angel Dust" prije njih bili monstruozno snažni i zgusnuti u svojoj kreativnoj silini; Faith No More tako su krajem minuloga tisućljeća za sobom ostavili prvenstveno – nedostajanje. Nedostajali su onima koji su propustili na vrijeme uvidjeti zašto je "Angel Dust" istinski vrhunac njihova rada, nedostajali su i onima (možda istima) koji su bolje trenutke zadnjih dvaju albuma držali itekako dovoljnim za kreditirano obožavanje, nedostajali su svima koje je dotaknula magija kojom su zamutili talog što se skupio pod ne osobito zahvalnim grotlom rocka osamdesetih.

Bio sam, naravno, kao dvadesetogodišnjak tada i ja među "ostavljenima", iako sam tek kasnije otkrivao bljeskove genijalnosti na "King fo a Day..." i fine metalne otopine na "Album of the Year". Ali ubrzo sam ih i prebolio (mada nikad i zaboravio). Vijesti o ponovnom okupljanju te o nastupima unatrag nekoliko godina nisu me doticali kao što bi se to dogodilo kakvih pet-šest-sedam godina ranije, a onda se pojavio i novi album. Bez posebnih obećanja, bez slatkorječivih najava i gotovo bez visoko postavljenih očekivanja, bar koliko se to čini iz moje vizure. "Sol Invictus" sam prije samog slušanja uistinu doživio tek kao još jednu vijest unutar medijske sage o ponovnim okupljanjima bendova, od Pixies do Blur, My Bloody Valentine do Suede (i da ne nabrajam, ima toga, za svakoga ponešto). Ono što je napokon iz zvučnika došlo oblikovalo je pak nešto mnogo više od toga…

Faith No More su sedamnaest godina stariji od vremena kad su snimali samoproglašeni "album godine" i to se čuje, ali tih sedamnaest godina nije provedeno tek u starenju, već i u skupljanju snaga, pa se i to čuje. Faith No More su u istoj postavi u kojoj su bili prije sedamnaest godina i to se čuje, ali ta Hudsonova opreznija gitara sad se napokon čuje i kao prednost. Da skratim odmah ovdje – "Sol Invictus" zvijer je od albuma, tipično dijete svojih roditelja, ali i sa svim svojim i samo svojim karakternim crt(ic)ama. Neće vam trebati više od jednog slušanja da zaključite kako se vaša omiljena ekipa nije dala ni na avanturističko putovanje u "nove zemlje" niti su pak zaigrali na sigurne, u rukave davno spremljene karte; ne, sedmi studijski album Faith No More jednostavno je to, još jedan album, ali pametno balansiran i odan svemu onom što bend predstavlja.

Klavijaturni uvod s naslovnom pjesmom svidjet će vam se tek nakon što preslušate ostatak albuma i kad se uvjerite kako je (ipak) sve na svome mjestu, ali to ne znači da već tu imamo Mikea Pattona i društvo u – bar za svoje godine – najboljem izdanju. "Superhero" će to najbolje potvrditi, vraćajući nas u najsjajnija sazvučja "Angel Dust", ali nam i svjedočeći visoku, novopronađenu formu benda. Cijeli ostatak albuma klatit će se na posve logičnoj putanji što spaja legendarnu bendovsku ostavštinu i solističke preokupacije, osobito kad je Patton u pitanju. Njegov vokal, uostalom, ostaje glavna značajka onoga što nazivamo Faith No More, a što je odavno mnogo šire od samog benda. Silina kojom se obrušava niz Hudsonove gitarske slapove i kaskade, Bottumove atmosferične klavijature (bio i ostao jedan od rijetkih, vrlo rijetkih primjera pametnog korištenja ovog instrumenta u tkivu žestoke rock-svirke) te nadskakujući nabrijanu ritam sekciju Bordin / Gould, i na "Sol Invictus", već desetljećima daleko od najslavnijih dana, vedri i oblači note i verse ove ekipe. Uostalom, poslušajte samo rafale "Separation Anxiety" ili lavinu "Cone of Shame" i na najbrži se način uvjerite kako se preko "King for a Day, Fool for a Lifetime" i "Album of the Year" napokon izgradio most od "Angel Dust" do tog stalno trzajućeg "sada".

Nije "Sol Invictus" bez mana, da se razumijemo, ali one su na neki nekritički način lakše oprostive nego na nekim od prethodnih radova. "Sunny Side Up" nije baš najbolje izbalansiran spoj energije benda s pop-poetikom, "Motherfucker", nakon svoje najavne uloge lani, na samom albumu zvuči već potrošeno, ali sve zlo bilo u tome... Faith No More su nam se vratili, jednako brutalni, jednako snažni, jednako stilizirani, imaju nešto što je u finoj korespodenciji sa zlatnim godinama, a u jednako dobrim odnosima sa sadašnjim im dvorištem. Uz sve to, ne ostaje osjećaj da se tek na neki prikladniji način konačno opraštaju, usprkos (privremenom?) zaziranju od njima inače posve prirodnih avanturizama. Novi početak ili prolog epilogu – nebitno, bar dok u zvučnicima traje "Sol Invictus", baš takav kakav jest, dotjeran a mangup.

Toni Matošin

Hits 1514
Angel Dust « Angel Dust Faith No More Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz