Review
Britanski pop duo Everything but the Girl ili skraćeno EBTG ovoga je proljeća objavio „Fuse“, svoj jedanaesti album, prvi studijski uradak nakon gotovo 24 godine.
Duo kojega čine Ben Watt, pjevač i klavijaturist te Tracey Thorne, gitaristica i pjevačica osnovan je 1982. godine i starija publika ih možda pamti po verziji pjesme „I Don't Wanna Talk About It“ s kraja osamdesetih, sjetnoj i laganoj pjesmi s dominantnom gitarom i sintesajzerom u pozadini kojom su se s uspeli gotovo na vrh britanske i mnoge europske ljestvice kao i one u SAD-u. Pjesme su pisali zajedno, a najlakši uvid u njihove pjesme s prvih sedam albuma može se steći slušanjem kompilacije „Home Movies – the Best of…“ iz 1993. godine. Ona, doduše, ne sadrži pjesmu „Missing“ (1994.), njihov najveći hit koji uz dance-pop sadrži i elemente deep-housea s obzirom da su ga objavili tek nakon toga. Zapažen uspjeh ostvarili su svojim devetim albumom „Walking Wounded“ (1996.) s kojim su promijenili i dotadašnji pristup radu: Ben je počeo pisati glazbu a Tracey stihove. Međutim nakon albuma „Temperamental“ (1999.) na kojemu se nalazi pregršt brzih pop pjesmama u kojima dominira glas pjevačice Tracey Thorn prestali su s aktivnim zajedničkim radom: Ben se posvetio poslu DJ-a, a Tracey majčinstvu i svojim blizankama te kasnijoj solo karijeri.
„Fuse“ su snimali u tajnosti svoga doma te studiju Bath u Engleskoj od ožujka 2021. i pritom surađivali s inženjerom Brunom Ellinghamom. Najavili su ga singlom "Nothing Left to Lose" u siječnju ove godine te potom idućih mjeseci objavljivali po singl mjesečno i to redom: "Caution to the Wind", "Run a Red Light" i "No One Knows We're Dancing". Premda je nastao u vrijeme lock-downa o samom albumu Ben Watt je rekao da nije tipičan "pandemijski album“ te da im je nit vodilja bila napraviti nešto što bi zvučalo svježe u 2023. godini. S druge pak strane, Tracey Thorn je priznala da su bili svjesni tereta dugoočekivanoga povratka te su umjesto pod pritiskom pokušali raditi u „duhu otvorene razigranosti". Željeli su se vratiti s nečim što zvuči moderno te pritom napraviti "eksperimentalan album“. No, jesu li u tome uspjeli?
Na njemu je deset pjesama koje su mješavina elektroničkih i akustičnih pjesama za koju kažu da je moderan pogled na elektro soul kakvoga je duo objavljivao prije svoje pauze koja je trajala od 2000. godine. Ipak, nositelj albuma jest logično prva pjesma „Nothing Left to Loose“ koja je najvjerojatnije i jedini potencijalni hit. Na jednostavni ritam kojega gotovo bez prekida izvodi ritam mašina pridodali su jednostavnu melodiju s dominantnim sintesajzerom i sve zajedno poprilično podsjeća na Mobyjeve pjesme. Druga „Run a Red Light“, nježnija je i kvalitetnija, gotovo je potpuno akustična (klavirska) stvar, sjetna ugođaja, a iduća „Caution to the Wind“ nepretenciozna je pop pjesmica kao stvorena za ljetno slušanje u sjeni kakve palme u baru blizu plaže dok se pijucka osvježavajući koktel ili sok. Introspektivna „When You Mess Up“ ima ponešto složeniju strukturu i, reklo bi se, „tamniji premaz“ s tekstom koji kao da je preuzet iz nekog priručnika samopomoći s ciljem razvoja samopouzdanja. Ova je pjesma kao i "Interior Space" nastala kao klavirska balada koju je Watt prvotno snimio na svoj iPhone. „Time And Time Again“ pjesma je koja ima ponešto glazbenoga potencijala. Tekstualno u stvari je priča o ženi koja je zarobljena u nesretnoj vezi. I dok joj drugi nudi utjehu i sve što joj (krivi) izabranik nije i neće ponuditi, ona se i dalje premišlja te njihova zabranjena ljubav ostaje nerealizirana.
Slijedi „No One Knows We're Dancing“, lagani dance-pop koji bi mogao poslužiti kao soundtrack moderne verzije filma „I konje ubijaju, zar ne?“, najprikladnije pri sceni snimljenoj pred sam kraj plesnog maratona. Lagana je ovo pjesma, bez ikakvih iznenađenja, s ujednačenim ritmom i usporenim glazbenim lajt motivom, idealna za umorne i one koji spavaju na nogama. Iduća „Lost“ tekstom razrađuje depresivne teme gubitka posla, prtljage (možda prošlosti?), majke, pameti ili razuma i svega što čovjeku može zatrebati, a potpomognuta je glazbom koja lebdi prostranstvima nebeske sintetike. Tekstualno gledano, nešto je optimističnija iduća pjesma „Forever“, u kojoj se autori bore protiv kratkoročne dobiti i upornije okrutnosti života te žude za nečim na što bi se moglo zauvijek osloniti. Previše je usporena i svakako bi bila zanimljivija da je nešto brža. Na nju se nadovezuje „Interior Space“, još jedna balada sumorna teksta koji pokazuje zasićenost svime i u kojem se osjeća da je autor na rubu odustajanja. Posljednja na albumu je pjesma „Karaoke“, još jedna laganica koja govori o raznim likovima koji pjevaju karaoke kako bi zaliječili svoja 'ranjena' srca. Svjetla pozornice su se ugasila i ukoliko niste utonuli u snove možete album još jednom poslušati kako biste se opustili.
Tehnički gledano, album je izuzetno čiste produkcije i svakako je odmak od svega što su EBTG radili ranije. Ali, premda traje tek nešto više od pola sata, pjesme su previše nalik jedna na drugu te se možete lako pogubiti u neizbježnoj monotoniji. „Fuse“ definitivno nije oduševio ali je pokazao da se zamašnjak ovoga benda nakon gotovo četvrt stoljeća ipak pokrenuo. I sada se treba samo nadati da će se teški kotač u budućnosti otkotrljati prema nekim zanimljivijim sferama. Do tada će u njihovome novom albumu uživati samo ljubitelji usporene pop glazbe.
Ivan Dukić
