Review
Ray Manzarek (klavijature, vokali), John Densmore (bubnjevi), Robby Krieger (gitara, vokali) i Jim Morrison (vokal / tekstopisac) već sami po sebi nose ogromne predznake jednog od najatraktivnijih, definitivno jedinstvenih i najvažnijih rock bendova koji izlaze iz šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Slagajući slagalicu od glazbenih fragmenata bluesa, jazza, uvijek nepredvidljivog rock 'n' rolla, mnogima nerazumljive psihodelije, ali i općenito umjetnosti, The Doors su složili svoju glazbenu priču u kojoj je bilo toliko bunta i otpora tadašnjim društvenim normama da to naprosto nije za vjerovati! Nije nikakvo čudo što su od strane policije tjerani sa "stagea", bili su uhićeni zbog poticanja nereda, vulgarnosti, golotinje i čega još sve ne. Naime, u to vrijeme u Americi nije bilo ništa neobično ako su se spaljivale ploče, ako su određene radio-postaje odbijale puštati "vražju" glazbu. Diljem Amerike plamtjeli su križevi a ulicama su marširali ljudi obučeni u bijele plahte s bijelim kukuljicama na glavi. Nije to bilo dobro vrijeme za veliku većinu poglavito Afroamerikanaca, no polako ali sigurno uslijedile su i počele su se događati velike promjene i puno se stvari počelo mijenjati. Glazba, glazbenici i općenito umjetnici na neki su način bili idejni začetnici cijelog tog evolucijskog ciklusa u Americi.
The Doors predvođeni svojim frontmanom Jimom Morrisonom bili su na čelu svega što se događalo u to vrijeme a sam Jim je izgorio u toj i takvoj postavci stvari. Iznenadna smrt u njegovoj 27. godini života bila je samo točka na i glazbene karijere banda, koji je zapao u neku vrlo tešku kreativnu krizu. Naravno, poslije njegove smrti ni Doorsi nikada više nisu bili isti! I naravno, sve se promijenilo. Jima, njegov vokal, njegovu karizmu i ingenioznu umjetničku crtu nitko nije mogao adekvatno zamijeniti i, htjeli - ne htjeli, sve stvari oko benda polako su se razvodnile.
A u kolovozu 1970., s Jimovim incidentom u Miamiju, koji je na neki način bacio zloslutnu sjenu nad bend, iz te priče ili bolje napisati situacije The Doors su odletjeli u Englesku kako bi svirali na festivalu Isle of Wight. Tu ih je dočekala masa od preko 600.000 ljudi, koji su do njihovog dolaska i nastupa već srušili sve barijere, ograde i vrata, kako bi uživali u izvedbama najboljih svjetskih glazbenika poput Jimija Hendrixa, Whoovaca, Milesa Davisa i Joni Mitchell. The Doors su izašli na "stage" u 2 sata ujutro i bez imalo ustručavanja pokazali su obožavateljima da još uvijek imaju i nose čaroliju koja ih je tjerala na sam vrh svjetske rock scene. Bend je svirao i zvučao vrlo dobro, a sam Morrison je bio u dobroj vokalnoj formi.
"Live At The Isle Of Wight Festival 1970" objavila je 23. veljače izdavačka kuća Eagle Vision i time je definitivno zaključila jednu VELIKU činjenicu... Ovdje po prvi put imamo prigode čuti POSLJEDNJI snimljeni koncert Doorsa u originalnoj postavi.
Mnogima od vas sve je jasno i ne treba više ništa objašnjavati ili dodavati, ali za sve one druge, možda ipak treba napisati sljedeće: povijesni posljednji koncert koji je ikada snimio The Doorse sada je dostupan po prvi put! Snimka koncerta je pažljivo obnovljena najsuvremenijom tehnologijom. Cijeli show, koji je sada predstavljen u 5.1 Dolby Digital zvuku apsolutno zaslužuje sve pohvale. Film je snimljen tada u realnom vremenu pa se itekako dobro vidi, čuje i osjeća što je ovaj bend bio i značio na općenito svjetskoj rock sceni.
Datum: 26. – 31. kolovoza 1970. Lokacija: Afton Down, Ujedinjeno Kraljevstvo. Naziv događanja: Isle Of Wight. Upravo za vrijeme održavanja ovog festivala prema procjenama Guinnesove knjige rekorda, okupilo se između 600.000 i 700.000 ljudi, što ga je učinilo dotada najvećim rock-koncertom, većim čak i od znamenitog Woodstocka. Na ovom festivalu nastupili su neki od najpoznatijih rock-izvođača: Jimi Hendrix, Chicago, The Doors, The Who, Miles Davis, Joan Baez, Joni Mitchell, Jethro Tull, Sly & the Family Stone, Ten Years After, Emerson, Lake & Palmer i grupa Free. Bez obzira na sve to, festival je ostao upamćen kao komercijalni i logistički fijasko. Razlog tome ogleda se u činjenici da je na relativno mali otok došlo više posjetilaca nego što su ih organizatori očekivali. S druge pak strane, zbog lošeg vremena i vjetra neki se nastupi nisu mogli čuti, a sami izvođači su doživjeli niz neugodnosti, pa je tako, primjerice, Kris Kristofersson zvižducima doslovno otjeran s pozornice. Nakon tog neuspjeha se Isle of Wight Festival nije održavao sve do 2002. godine.
U to vrijeme Doorsi su objavili svoj epski povratak u obliku albuma "L.A. Woman" nekoliko mjeseci prije Morrisonove smrti. Ovaj album bio je razlog pripreme još jedne velike svjetske turneje; bend je stalno nastupao i to bez obzira na brdo problema vezanih upravo za samog Jima Morrisona. Sve je bilo održivo uz njega i s njim i zapravo malo tko je mogao predvidjeti budućnosti što će se ubrzo dogoditi.
I stoga 29. kolovoza 1970. ostat će u povijesti benda debelo podebljan markerom. Naime, to je bio posljednji put da će bend nastupati uživo s Morrisonom. Na kraju, točan datum je 30. kolovoza, jer je bend došao na "stage" u 2 sata ujutro. Nevjerojatna činjenica je da nakon svih ovih godina ovaj koncert Doorsa je tu pred svima nama. Meni osobno, trnci prolaze tijelom... Još jedan povijesni dokument nalazi se u mojim rukama i vjerujte mi, on ima svoju težinu! Ovo nije samo još jedno izdanje koje ćete dodati svojoj kolekciji i potom ga nikad više nećete gledati. Ovo je doista dio povijesti kojeg svi fanovi rock 'n' rolla jednostavno moraju imati.
Mladen Lončar - Mike
« London Fog 1966 
