Review
Bilo je sasvim prirodno očekivati da će Matija Dedić kad tad snimiti album Gibonnijevih pjesama, i to je učinio 2004. kada je na albumu "Tempera" u jazz varijanti predstavio njegove najpoznatije pjesme, no ovo što sam danas čula nadmašilo je sva moja očekivanja. Gibonnijeva glazba inače je toliko impresivna da je lako izgubiti se u njoj. Njegova djela imaju puno drugih razina, bilo one intelektualne, tematske ili emotivne. To je više nego ikad vidljivo u najnovijem i posve ogoljenom izdanju "Tajna vještina", gdje je Matija Dedić majstorski iznio samo jedan djelić Gibonnijevog opusa.
U smjelom otvaranju albuma s "Divjim cvitom" sažeto bilježi svoj impresivan i složen senzibilitet jazz glazbenika s vrlo širokim rasponom izraza: romantičnim odlomcima i instinktom za melodiju, ali i snažnim i uzbudljivim inovacijama. Već u sljedećoj pjesmi, hipnotičkoj "Žeđam", slušatelja hvata na udicu Gibonnijeve prepoznatljive melodije, polako gradi intenzitet, nikada ne odskače od svoga stalnog pulsa, ali je onda ispreplete sa svojom posve drugačijom improvizacijom. Mračan osjećaj pjesme polako blijedi i otkriva čistu, veličanstvenu verziju glazbene teme. Ovako neobično uvjerljiva, meni je jedna od najupečatljivijih na cijelom albumu. "Cesarica" donosi jedan neočekivani zaplet. Dedić joj daje raznolikost i teksturu suprotstavljajući pomalo romantičnu i vrlo poznatu melodijsku liniju sa neobičnom invencijom. Ovo je autoritativna prezentacija jedne od najvažnijih pjesama posljednjih 30 godina. Pažljivo iznesena "Kad sam nasamo s njom" daje upravo onu notu emocionalne ekspresije, neuhvatljivo ispitivanje osjećaja boli na tijelu i njenog unutarnjeg iskustva, ali opet posebne ljepote. U skladbi "Ispod moga pramca (Tempera)" on uživa u harmoničnoj i ritmičkoj slobodi jazza profinjenošću i disciplinom koja se dobiva jedino klasičnim obrazovanjem. Dedić posjeduje nevjerojatan dar da poznate melodije učini tako uvjerljivo svojima, a za biti u stanju prenijeti to iskustvo u glazbu svog (vlastitog) srca i uma, potrebna je značajna domišljatost ("Tajna vještina"). Duboka povezanost i razumijevanje Gibonnijeve glazbe jasna je i iz emocionalne evokacije koju postiže u "Sve ću preživit". Ovo je glazba koja nastoji produžiti senzualno iskustvo, onaj unutarnji aspekt. Pomalo iznenađujuće, na albumu se našla i "Hide the Mirror", sa zapostavljenog Gibonnijevog albuma na engleskom jeziku, "20th Century Man". Ovdje Dedić lagano balansira između visokih i niskih tonova, te joj daje neobičnu ljepotu. Pruža savršen dokaz majstorstva i razumijevanja ove glazbe, otvoren je svakoj improvizaciji i suptilnoj promjeni boje te izazovima koje one predstavljaju. Svi će se složiti da je "Nisi više moja bol" jedna od posljednjih onih doista velikih pjesama koje je Gibonni napisao. Nikša Bratoš na gitari i Mladen Kosovac na harmonici s njim stvaraju učinkovit zvučni spektar pa ova pjesma na kraju albuma ostaje poput finog okusa vina u ustima nakon ispijene čaše.
Ne sjećam se kad sam posljednji put recenzirala album odmah po prvom slušanju, ali to je vjerojatno čar glazbe. Nije tajna da Gibonni piše zlata vrijedne pjesme, niti da Dedić zna svirati, ali potrebna je vještina da se u slušatelju probudi novo osjećanje, novo divljenje, i da mu se barem malo pomakne duša.
Ivana Lulić
« Influences 
