Review
Nije velika tajna da smo mi ljudi, povijesno i općenito gledajući, katastrofa za ovaj planet. Uz sva naša postignuća i razvoj misli, postoji i ona druga strana medalje koja je s nama još od najranijih vremena civilizacije. Trag uništavanja koji ostavljamo za sobom još od kada smo sišli s prve grane, samo je sve vidljivi kako je rastao naš utjecaj i dohvat, a uskoro ćemo povući i većinu ostalih vrsta s nama u bezdan izumiranja. Mnogi godinama upozoravaju na to, a još veći broj čini se uopće ne mari. Planeta će nastaviti i bez njih.
S imenom poput Cattle Decapitation, dalo bi se pomisliti da je to zadnje mjesto na kojemu bi pronašli nekoga tko mari za dobrobit planete i njezine biosfere, međutim nekad stvari iznenade, a uostalom i stara poslovica kaže da ne treba suditi knjigu po koricama. Ono što jest istina je da ljudima treba prenijeti ovu poruku i putem ekstremnog metala da bi shvatili neke stvari, a ekstremnije od ovoga ne ide. Ukratko, ovi momci stvarno ne vole ljude i “Terrasite” je već deseti album na kojemu se to samo potvrđuje, a motivacija je jasna već od naziva albuma. Terazit sugerira igru riječi s parazitom, a prema samoj grupi naziv albuma označava onoga koji proždire Zemlju, time otklanjajući bilo koju sumnju o kojoj se vrsti radi. I dok postoje naravno druge grupe koje za tematiku imaju prava životinja i brigu o prirodi, nitko to ne radi ovako izravno i u glavu kao Cattle Decapitation.
Ozbiljno ubojit i kroz nekoliko odličnih albuma do savršenstva doveden stil koji grupa njeguje, i ovdje se potvrđuje kao dobitna kombinacija. Brzina kojom nas obasipaju odmah na “Terrasitic Adaptation” samo je najava onoga što nas čeka i album u nastavku ne posustaje niti sekunde, on živi, on buja, on se obavija oko nas upravo poput neke žive stvari koja odbija biti uništena. Rifovi su naravno glavni medij kojim se grupa prvo nameće slušatelju, ali kao i uvijek između tih ultra brzih sekvenci provlači se opipljivi osjećaj melodične melankolije koji samo daje tu specifičnu notu grupi, pa stoga i ne čudi da pjesme poput “We Eat Our Young” ili maestralne “...and the World Will Go On Without You” funkcioniraju tako dobro. Drugdje, apsolutno fantastične “The Photic Doom” i “Dead End Residents” čak i u ponešto sporijem ritmu pokazuju da grupi ne nedostaje inspiracije, a inteligentni su tekstovi samo šlag na tortu.
Naravno, uz obilan izbor rifova i žestine, zvijezda je albuma i dalje vokal Travisa Ryana koji je ono što god situacija na albumima grupe zahtijeva. U jednom trenutku je to duboko, neljudsko režanje, u drugom visoko, neljudsko vrištanje, a često istovremeno oboje uz pomoć malo studijske magije i ne čudi što ga se smatra za jednog od najnadarenijih vokala u metalu danas. Ovo je najvidljivije u magnum opusu albuma, završnoj “Just Another Body” koja u svojih deset minuta prikazuje sve te nijanse, a vrhunac nastupa kada konačno upotrijebi svoj čisti vokal u jednom od najiskrenijih i emocionalno potpuno iscrpljujućih umjetničkih izričaja koje ćete čuti na nekom albumu u potpuno prikladnom završetku ljudske priče na ovoj planeti.
Još od svojih grindcore početaka, grupa je kao što smo posvjedočili njegovala posebnu odbojnost prema ljudskom rodu i njegovom nemarnom odnosu prema ostalom životu na planeti, no glazbeno su tek došli na svoje albumom “Humanure” gdje je zvuku dodana zdrava doza death metala, a time i dodatne agresije, ako je to bilo moguće. To je grupu i usmjerilo na put kojim kroče i danas, a ovim se albumom nastavlja tradicija odličnih izdanja i svakako se radi o jednom od najboljih albuma godine. Preporučujemo!
Boris Čičovački
