Review
"Fresh Cream" nastupni je album prve svjetske supergrupe, nevjerojatnog rock trija Cream, objavljen 9. prosinca 1966. za englesku diskografsku kuću Reaction. Album nam nudi i donosi inovativnu zapaljivu gitaru Erica Claptona, kao i pravu lavinu ritma, kojeg su zajednički odašiljali Jack Bruce i Ginger Baker. U to vrijeme bila je to istinska i prava progresivna glazba.
U pričama starijih od mene, o svemu tome uvijek se govorilo kao o nečemu što je ispred svoga vremena, o nečem totalno drukčijem. Moj prvi susret s ovim albumom zbio se 1974., gotovo punih 10 godina nakon što je album objavljen. Naravno, ni tih osam godina za mene nije bilo ništa, ja sam tek otkrivao svu tu raskoš i glazbeno bogatstvo. Nisam znao koliko sve to vrijedi niti sam osjećao neku preveliku važnost i značaj koje su te i takve ploče imale u tom vremenu. Mojim glazbenim svijetom vladala je mono tehnika, stereo je tek kod nas poprimao svoju pravu ulogu. Danas, 51 godinu nakon službene objave albuma "Fresh Cream", u rukama vrtim ovo trostruko izdanje. I dok listam popratnu "knjižurinu", na lice mi izlazi osmijeh jer znam da je Mayall izgubio sjajnog gitarista, da su Graham Bond's Organisation ostali bez izuzetnog bubnjara, a Manfred Mann više nisu imali pjevača, basista i harpista Jacka Brucea. Njih trojica odlučili su svirati zajedno pa što bude. Neka rock n' roll postane jazz, neka se njihova svirka prelijeva iz rocka, funka i soula u blues, neka ide dalje i progradira u jazz, u free jazz i dalje u tko zna što! Neka to bude njihova glazba, neka to bude njihova svirka, njihovi osjećaji pretočeni u tonove i formu koja može trajati 18 ili 20 minuta, ali i 2-3 minute. Neka to budu kolosalne izvedbe ili pak minijature, pjesmuljci koji čak grebu po rubnim granicama pop glazbe. Cream je supergrupa koja je svirala rock n'roll s velikim uplivom u blues, koji opet korespondira s referencama jazz benda.
Tri diska – mono album, stereo verzija i disk s bonus-pjesmama – u 3 sata, 47 minuta i 43 sekunde otkrivaju nam vremensku kapsulu jednog razdoblja koje se više nikada neće ponoviti, barem ne u takvom pogledu, značaju, snazi i eksploziji umjetničkog i stvaralačkog napona.
"I Feel Free", "Cat's Squirrel", "Sleepy Time Time" i druge skladbe sada su ovim izdanjem dobile sasvim drukčije mjesto i značaj. Čini mi se da sam sada puno svjesniji težine glazbe koju je stvarao i izvodio ovaj bezvremenski trio. U Engleskoj je "Fresh Cream" objavljen u mono i u stereo tehnici 9. prosinca 1966., dok je u Americi objavljen samo mjesec dana kasnije ili, ako baš želite, bilo je to u siječnju 1967.
A moja malenkost je isti prvi put primila u ruke u ljeto 1974., u Zagrebu na ljetnim praznicima kod moje pokojne tete. Imao sam sreće što su susjedi moje tete bili ljudi čija je omladina slušale te zapadnjačke divljake. I evo samo jedne paralele, tako je to bilo prije 40 i više godina, a danas? Danas je situacija takva da idem u šetnju s mojom maltezericom Nesy, da prolazimo pored pomoćnog nogometnog igrališta na kojem dečki, osmaši treniraju "nogoš". Uz njih su i oni koji idu u prvi razred srednje, a s klupe, gdje bi trebao biti neki školski (dežurni) nastavnik ili barem netko tko predaje tjelesni odgoj, odnosno, neki trener. No, na klupi nema nikoga, samo uređaj iz kojeg trešti najgora "kuruza" koju sam uopće čuo do sada. Nevjerojatno! Grozno! 1974. Cream, dok 2017. mladi slušaju "kuruzu" najgore vrste. Da ne vjeruješ! I da, postavljam si odmah to pitanje – što se to dogodilo? Gdje su nestala ona vremena kada se u našem gradu nije mogla čuti "kuruza", kada su za to bili rezervirani društveni i vatrogasni domovi u ruralnim sredinama u okolici grada? Gdje je otišlo ono vrijeme kada su mladi jednostavno živjeli tu glazbu i bili dio te kulture. Kao kule od karata ruše se sve te nekada vrlo uvažavane činjenice. Što se to dogodilo?
No, ostavimo se mi tih nedoumica i "svjetskih čuda". Stoga slušam već po ne znam koji put "Spoonful" u mono i stereo tehnici i nisam baš siguran koja mi više odgovara. Sve to ima svoje prednosti i dok raste "blue n' rock" titar u krvi, mojim tijelom raste ona svima nama poznata efektna i razarajuća ugoda, koja će uvijek učiniti onu pravu stvar i postaviti stvari na pravo mjesto.
Ova tonska vremenska kapsula jednog razdoblja potpuno je ispunila svoju ulogu i značaj i dala je cijeloj ovoj priči vrlo snažan dojam i konotaciju, koja se više nikada neće moći osjetiti u tom obliku i sadržaju! Njezina snaga, njezina ingenioznost i kvaliteta jasno su ocrtale vrijeme u kojem su nastale, ali i budućnost, sve do današnjih dana. Osobno vjerujem, da cijela ova njihova glazbena priča doista ima bezvremenski karakter i bezgraničnu postojanost.
Mojom sobom i mojim ušima ječi "Rollin' And Tumblin" Jacka Brucea, mojim tijelom prolaze trnci kada čujem taj ritam, tu grmljavinu koju radi Ginger Baker. Jackov usnjak ruši sve pred sobom dok Ericova gitara savija i najdeblje željezne šipke, tračnice, stupove... ma kako to gordo zvuči!
"I Feel Free" (mono singl) traje 2 minute i 49 sekundi i na kraju svega čovjek se pita, što je to bilo? Osjećam se prazno, osjećam se kao da me pregazio jureći vlak, koji je samo prešao preko mene i ostavio me kao da me neka voda donijela i izbacila. Teško dišem i pitam se, ovo je tek četrnaesti tonski zapis; što će mi se dogoditi kada budem slušao sedamdeseti, a tu još uvijek nije kraj!
Naravno, treći disk donosi materijale zbog kojih će svi fanovi itekako načuliti uši i poslušati vrlo pozorno svih 27 tonskih zapisa i vjerojatno će, kao i moja malenkost, ostati zapanjena od silne koncentracije izvrsne i nevjerojatne glazbene priče.
Svi oni kojima je ova trojka obilježila dio života svakako će jako puno vremena provoditi uz ovo trostruko izdanje, a za sve druge doista me nije briga... Rekao bih, to je apsolutno i potpuno njihov izbor i neka tako i ostane. A meni, odnosno, svima koji volimo ovu glazbu, prepustite da u tome uživamo... To smo zaslužili nakon toliko godina.
Mladen Lončar - Mike
