Review
Tamo negdje 2019., iako, izgubivši pojam o vremenu zakleo bih se da se sve odigralo kritične 2020., Coldplay su najavili dva albuma. Jedan više orijentiran njihovim ranim radovima s početka karijere i drugi, recentni, koji će nastaviti utabani put njegovih bliski(ji)h prethodnika. Tako i bi. Koncem 2019. dobili smo divni Everyday Life, gdje se nama, fanovima jednog davno zaboravljenog Coldplaya lagano odškrinulo vrata, bacilo lagani flert i podsjetilo da plamen u staroj lampi još gori, da iako malen još nije sasvim utihnuo. Dvije godine kasnije, iako je bilo obećano za sredinu 2020. zadesio nas je intergalaktički Music of The Spheres. Album inspiriran Ratovima zvijezda i nečim što se Chrisu Martinu već dugo kuhalo u glavi; napraviti album koji bi bio van ovoga svijeta, povezivao planete i galaksije, ali samo u nekoj imaginarnoj teoriji. Jer, ne zaboravimo, ipak je baza i glavna inspiracija ultimativna SF franšiza svih vremena.
Sve je to Chris Martin upakirao u dobru priču i svemirskom produkcijom isporučio fanovima na konačni sud. Kritika nije vrištala od sreće, ali novi naraštaji fanova su zadovoljni. Pjesme su produkcijski ugođene kao da su, barem dobar dio njih, pisane da budu stadiofonične, odnosno da budu pogodne za izvedbu na velikim prostorima. Mudar i s izvrsnim smislom za biznis, kao što je to i do sada bio, Martin je i ovoga puta album ukrasio mladim superzvijezdama, poput BTS-a ili Selene Gomez, zagrabivši dio fanbaze iz njihovog bazena i sve je to lansirao ravno u „The Spheres“, imagiranu galaksiju s devet planeta, tri prirodna satelita, jednom zvijezdom i maglicom.
Istini za volju, ovaj najnoviji Coldplay me ne fascinira, njihove priče ne dodiruju, a glazba čini (uglavnom) ravnodušnim, usprkos tome što se kroz cijeli album, što lirički, a osobito glazbom, provlači optimizam i pozitivna vibra. Pa čak niti dugoprugaška Coloratura, koju mnogi s one strane La Manchea kuju u zvijezde, neki idu toliko da joj daju epitet pjesme kakvu bi napravio jedan drugi britanski bend osnovan u Londonu 1965.,a čije ime namjerno neću staviti u isti tekst s osvrtom na ovaj album, obična je dječja brojalica u odnosu na osrednje radove maločas nespomenutih giganata međugalaktičke rock scene.
Chris Martin je odvijek pomalo koketirao sa svemirom, uvijek se ta tema blago provlačila, stidljivo zabljesnula u pojedinim pjesmuljcima, možda ponekad i nesvjesno kao produkcija veća i od samog svemira. Trošile su se pare, baš kao i sada, da se napravi bogat, raskošan, neviđen glazbeni proizvod. Onaj koji vrišti i blješti iz zvučnika, onaj koji tjera u trans kada ga doživite u svoj svojoj snazi, znate onda kada se na vas sjuri sijaset blještavih svjetlosnih efekata, a kroz vas projuri stotinu decibela. Ma ne bi niti potpisnik ovih redaka stajao po strani kao stari Statler i gunđao, već bi i sam proizvodio energiju na njihovoj najnovijoj turneji, koja će biti prva samo održiva na kojoj će fanovi svojim aktivnostima na terenu proizvoditi energiju i filati ogroman live cirkus. Velika pohvala za momke u ovom smislu.
No, album ne dopire do mene. Prespavat ću ga do nekog njihovog idućeg studijskog pokušaja ili eventualnog koncertnog susreta. Do tada, laku noć.
Dragutin Andrić
« Everyday Life 
