Review
Nakon albuma "Today!", osobito njegove B-strane na kojoj su se poslagale kompleksne, kalorične balade za anale povijesti popularne kulture, činilo se kako za Briana Wilsona i vozilo njegove kreativnosti The Beach Boys uistinu samo nebo predstavlja granicu. Naravno, govorim o kvaliteti, ne o financijama i upravo zato stvari nisu mogle tek tako kliziti uzbrdo. Očekivanja producentske kuće, ali i same publike, čak su se kosila s putanjom koju je tada već i studijski meštar, najstariji od braće Wilson u svojoj glavi crtao. Ni pola godine poslije svoga prvog remek-djela, bend je imao pripremljen novi album; potencijal "Help Me, Ronda" upregnuo je Briana da još poradi na njoj i Rondu preimenuje u Rhondu te joj doda neodoljive gitare, a balansirajući između očekivanja drugih i vlastitih stvaralačkih ambicija i receptura, novim albumom kao da je načinio naklon cijelom dotadašnjem radu.
"Summer Days (And Summer Nights!!)" tako na jednom mjestu sabire odjeke bliske prošlosti i trasiranja daljnjeg probijanja do hrama godinu kasnije sazidanog pod nazivom "Pet Sounds". Uvodne "The Girl From New York City" i "Amusement Parks U.S.A." su solidne rock-pjesme u maniri The Beach Boys, ali i razočaranje za svakog tko se friško opio nadahnutim ljepotama "Please Let Me Wonder" ili "She Knows Me Too Well" s prethodnika dok čak i direktno zadiranje u područje Phila Spectora i njegova "zvučnog zida" kao što je fenomenalna obrada/prerada The Crystals "Then I Kissed Her" u konačnici ipak dođe kao stagnacija ili tek hvatanje zaleta. Da se razumijemo, "Then I Kissed Her" je sjajan, neodoljiv trijumf lakoće stvaranja, ali čak i kao takva u toj fazi doima se nedovoljnom, nedorečenom. "Help Me, Rhonda" superiorna je svojoj prvoj verziji i kao stvorena za same vrhove, "Girl Don't Tell Me" s Carlom za mikrofonom blizanka je "Ticket to Ride" The Beatles i kao takva produkt punokrvnog benda koji želi samo najviše, a "You're So Good to Me" bezbrižna i niskokalorična koliko i predivna. I tako dalje sa zafrkantskom "I'm Bugged at My Ol' Man" ili s još jednom visokokvalitetnom konfekcijom "Salt Lake City"… sve do pravog srca cijelog albuma, odnosno, onoga njegovog dijela koji mu krvnim zrncima daje onu potrebnu hranu da funkcionira zdravo.
"California Girls" krasi fini instrumentalni uvod kojim se Brian i danas ponosi kao jednim od najljepših komada glazbe koje je tijekom minulih pola stoljeća skladao, no gotovo bajkovita ljepota aranžmana, višeglasja i naslaganih harmonija kakve krase njezin ostatak kao i sličnu joj, a lirski još složeniju "Let Him Run Wild" ostavljaju bez daha i dok se slušaju danas, poslije tolikih revolucija u stvaranju glazbe. Već je tu jasna ona o današnjim studijima kao nečem stvorenom da stvara glazbu kakvu je Brian Wilson stvarao šezdesetih bez moderne tehnologije. A kad tim klasicima dodamo i instrumental "Summer Means New Love" što sa svojim teksturama zvuči poput glazbenog krajolika imamo već dovoljno aduta za nove najviše ocjene. Poslušajte jako glasno i transportirat ćete se u fizičko-psihički svijet ljetnog zaljubljivanja brzinom na kojoj bi zavidjeli i likovi iz "Zvjezdanih staza".
Poput "Today!", i "Summer Days (And Summer Nights!!)" na ovogodišnjem reizdanju po prvi put dolazi i u stereo-varijanti što će diskofilima svakako biti poseban doživljaj. Ipak, starije izdanje koje na istom disku donosi oba navedena albuma uz predivan singl "The Little Girl I Once Knew" i studijsku verziju "Graduation Day" čini se slasnijim zalogajem za svakog ekonomičnijeg The Beach Boys gurmana.
Toni Matošin
/
« The Beach Boys Today! 
