MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Station To Station


Bookmark

Data

Released Siječanj 1976
Format Albumi
Vrsta Art Rock / Contemporary Pop/Rock / Experimental Rock / Album Rock / Dance-Rock / Proto-Punk
Dodano Srijeda, 07 Rujan 2016
Žanr Pop-Rock
Length 37:54
Broj diskova 1
Edition date Siječanj 1976
Država UK
Etiketa RCA
Catalog Number APL1-1327
Edition details objavljeno: 23.1.1976.produkcija: David Bowie i Harry Maslin; snimano: rujan - studeni 1975. - Cherokee Studios, (Los Angeles)
Tags RCA David Bowie Harry Maslin

Review

Rad na kultnom znanstveno-fantastičnom filmu Nicolasa Roega, "Čovjek koji je pao na Zemlju", sredinom sedamdesetih se poklopio s vrlo intenzivnim, kokainom obilježenim razdobljem karijere, odnosno, života Davida Bowieja. Lik izvanzemaljca kojeg je odigrao u tom vrlo sugestivnom filmu obuzeo je glazbenika čiji se iskaz lomio između očekivanog i neočekivanog, između onoga što je vidio jasno i onoga što mu se iznutra nametalo u izmaglici. Ziggy Stardust nužno je postao lik iz prošlosti, a izazovi kojima se kao igračkama razmahao na intrigantnim, ali potencijalom tek do pola iskorištenim albumima "Diamond Dogs" i "Young Americans" kao da su tek multiplicirali nova pitanja i izazove. Sve hladniji, po nekim svjedočanstvima i surov odnos s dojučerašnjim suradnicima ostavljao je tako prostor samo za posve nove smjerove. "Station to Station" u tom je slijedu došao kao još jedan, tko zna koji po redu album tranzicije, svojim naslovom taj tranzit dodatno podebljavajući.

I iako nas u album i uvodi zvuk vlaka koji potom prelazi u sjajan gitarski feedback, po riječima samoga Bowieja, ali i slijedom priče što omata i ispunjava album, postaje iz naslova ipak se odnose zapravo na postaje Kristova križnog puta. Da, kao toliki prije i poslije njega, sa samog emocionalnog dna vrisnuo je vapaj prema "gore", a u Bowiejevu slučaju i na sve ostale strane, što ga je i spriječilo da, poput kolege Dylana nekoliko godina kasnije, prigrli upravo i samo Krista kao spasiteljsku ruku, odnosno, istinu, put i život. "Station to Station" miljama je daleko od vjerskog albuma, baš kao što je miljama daleko od "tek još jednog albuma" ili nečeg što bismo mogli olako opisati kao obično. Transžanrovski glazbeni kolaž kojeg je Bowie sastavio gotovo bez kasnijeg sjećanja na to (opet prema vlastitim mu riječima), bježi svojim sastavnicama na sve strane, rasipa se u neredu da bi se u tom istom neredu na svom koncu ponovno sastavio u predivno skladan kreativni nered. O, da, ove "postaje" jedan su od najboljih albuma koje je ovaj umjetnički put iznjedrio…

A kontrapunkt je vodio od do pola uspjelog plastic-soul projekta "Young Americans" i njegova zamamnog R&B zova prema novim, sve kompleksnijim, više mehaničkim i "europejskijim" obrascima. Onaj vlak s otvaranja albuma i gitarski jauk što kao da najavljuje nešto hladno i nepoznato tek odvrće visokomehanizirani mlin naslovne pjesme... Pjesme ili...? Jer, ta desetominutna art-rock (ovo "art-rock" uzeti s dosta rezervi) epopeja mijenja brzine i melodije ovisno o postaji na kojoj zastaje, odnosno, na kojoj zastaje Thin White Duke, nova Bowiejeva persona, avetinjski vitak lik europskih manira, stilski dotjeran i s minimumom moralnosti, pušten u svijet da ili dokrajči ili u svom padu konačno spasi svoga tvorca. Od danas već legendi o "vražjim poslima" tijekom nastajanja albuma do otvorenih koketiranja s fašizmom (hm, što bi na to imali reći naši dežurni politički dušebrižnici?), Bowie se svjesno bacio u kovitlac kojeg se nije htio ili mogao sjećati, ali koji ga je trebao ili mogao usmjeriti poput rikošea prema nekoj novoj životnoj i/ili umjetničkoj postaji.

Da, kao što i sam lako gubim kompas kojim sam usmjeravao misli o albumu kojeg kao opsjednut slušam već danima, i glazba "Station to Station" izvrće se u svojim pretenzijama da bude sveobuhvatna, ali i nepodatna. Disco-kotrljanje "Golden Years" tako je istovremeno najmanje očekivan kao i posve logičan iskorak iz manijakalne ljepote naslovne pjesme, glasan doticaj s avanturom "Young Americans", kao uvjerljiv pokazatelj da ipak ništa nije slučajno ili puka avantura. I postaja prije samog srca albuma, pjesme kojom je Bowie došao najbliže molitvi, što je (opet) i sam potvrdio kasnije, čak mnogo kasnije. "Word on a Wing" uistinu je predivan vapaj, iskren makar u svojoj čežnji nastaloj u krizi duha uslijed rada na Roegovu filmu: "Gospode, na koljenima nudim ti svoju riječ na krilu i tako se trudim uklopiti u Tvoj veliki plan", pjeva poput zanesenog croonera očito nadahnuti tragač bez uzda, ispisujući jednu od najljepših i najpotresnijih stranica u svojoj kajdanci. Kako izgleda, prebirući po okultnome i religijskom, po zlu i dobru, skrivenom i u svjetlu razotkrivenom, Bowie je u jednom trenutku – možda uistinu samo trenutku – bio posve blizu vjerskom iskustvu, no taj trenutak nije prevladao i nije nadvladao ono nemirno u njemu. Ostatak albuma samo se otkotrljao dalje, ustrajući u svom pozivu na ples koliko i na sudjelovanje na puno dubljim razinama.

"TVC15" i "Stay" instantne su dekonstrukcije vlastitog skeleta, ekscentrični komadi posve razigrana uma i mučenoga duha, neuredni u svojoj krvnoj slici, ali i posve prilagođeni cjelini čiji su dio. Te postaje u briljantnoj završnici, naime, nagrađuju sve one koji su ih prihvatili otvorenih očiju/ušiju: obrada hita Nine Simone "Wild is the Wind" maestralna je toliko da je posve lako zamisliti kemikalije koje su Bowieja nosile od izvođačkog transa do mamurluka vrištećeg zaborava, odsvirana autoritetom vrhunskih znalaca i zaokružena možda dezorjentiranim, ali besprijekornim umjetničkim autoritetom. Da, "Station to Station" je završio baš na vrijeme, na koncu uistinu usmjerivši Bowieja u konkretnom smjeru, naravno, samo horizontalnom. Jedan naoko neugledan ili nepregledan album(čić) postao je tako istinsko remek-djelo bez da je to igdje u njegovim porama bilo utisnuto kao imperativ ili potajni plan. Mračan za svoga potpisnika, gustim dimom maskiran za nas promatrače, neodređen i neopredijeljen u svojoj duhovnoj potrazi što mu čini kičmu, prelomljen preko suprotnosti kojima se napajao, Bowiejev kratak put kroz postaje sredinom sedamdesetih ni desetljećima po svom nastanku ne gubi na svježini i snazi, sposoban da mami i suze i smijeh, žal i aplauz, ples i obamrlost. Jedan od najboljih potpisnikovih mu albuma, ali i jedan od zadnjih koji bi mogli poslužiti za upoznavanje s djelom ovog jedinstvenog glazbenika.

Toni Matošin

Hits 1128
Young Americans « Young Americans David Bowie Albumi Kronologija Low » Low

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42