MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Young Americans

Bookmark

Data

Released Ožujak 1975
Format Albumi
Vrsta / Art Rock / Soul / Contemporary Pop/Rock / Experimental Rock / Album Rock / Dance-Rock
Dodano Ponedjeljak, 11 Siječanj 2016
Žanr Rock
Length 40:32
Broj diskova 1
Edition date Ožujak 1975
Država Europa
Etiketa RCA
Catalog Number PD80998
Edition details objavljeno: 7.3.1975.; produkcija: Tony Visconti, Harry Maslin i David Bowie; snimano: kolovoz, studeni i prosinac 1974. i siječanj 1975., Sigma Sound Studios, Philadelphia i Record Plant i Electric Lady Studios, New York
Tags RCA David Bowie Tony Visconti Harry Maslin

Review

Koliko god geneza Bowiejevih preobrazbi ili, ako ćemo bliže pjesništvu, mijena bila bitno drukčija od one Boba Dylana (o kojoj smo na SoundGuardianu već podosta razglabali), nitko joj ne može poreći autentičnost i umjetničku iskrenost. Bowie se mijenjao očiglednije, ali manje sustavno, više "u facu" nego korijenski, a za to je fin primjer upravo "Young Americans", album nastao, dakle, nakon vrhunaca s glam-rockom i Ziggyjem Stardustom kao središnjom figurom tog koncepta te pod jekom albuma poput "Pin Ups" i "Diamond Dogs" koji kao da su vukli posvuda, a nigdje s jasnim ciljem ili itinerarom. Potonji je već naznačio da se u Bowiejevu rukopisu sve glasnije javlja želja za izražajnijom artikulacijom naginjanja R&B-ju, pa je prigrljenje filadelfijskog zvuka, odnosno, blue-eyed soula i zvukova "lokalnih plesnih dvorana" te ortakluk s cijelom studijskom ekipom tom glazbenom podneblju pripadajućih meštara od zanata, bilo gotovo pa očekivano. Bar koliko može biti očekivano kad je ovaj rock-kameleon u pitanju…

Ne, nije "Young Americans" ulet na novi teritorij poradi puštanja novog korijenja niti poradi paradiranja novim (sa)znanjima; s vremenskim odmakom, čak više nego u svoje vrijeme, taj album čini se prije poput kakvog seminarskog rada, poput ogleda u nečem što je u svom trenutku postala fascinacija i(li) izazov. Bowiejeva dubinska mijena kaskala je za onom površinskom i ovaj je album tek poslužio kao most, kao sigurnija izgradnja terena za odlučnije i konkretnije napredovanje na jednom trajno zanimljivom umjetničkom putu. "Young Americans" su prije svega omogućili da nastanu remek-djela koja su uslijedila, ali i on sam itekako ima aduta za solidnu ocjenu, koliko god u cjelini patio zbog nedovoljno snažnog autorskog pečata. Njegov "plastični soul", kako ga je sam Bowie nazvao, odiše, naime, entuzijazmom i novopronađenom radošću muziciranja, ali je – osim u nekoliko iznimaka, poput naslovne pjesme ili predivne "Somebody Up There likes Me" – izostala uistinu snažna ideja, što ga čini više simpatičnim i milozvučnim nego uistinu bitnim ili kaloričnim.

Ugođaj postignut snimanjem u studiju Sigma Sound u Philadelphiji sa skupinom glazbenika iz soul i funk miljea, uglavnom uživo, "u komadu", itekako je označio zbirku koja je samim tim postala uspješnom avanturom. Na nimalo slučajno i danas svježu pjesmu "Young Americans" nanizao se tako niz zvučno vrlo ujednačenih, u ključu pogođenih, ali jednostavno nedovoljno uzbudljivih pjesama poput "Win", "Fascination" ili "Right", što u cjelini zvuči baš poput vrlo kvalitetne i uspjele stilske vježbe. Obrada "Across the Universe" iz pjesmarice vječnih Beatlesa bezličan je, pak, pokušaj traženja duha jedne od najljepših Lennonovih pjesama u istom blue-eyed soul ključu i ostaje trajni žal što na albumu umjesto nje nije završila neusporedivo dojmljivija "Who Can I Be Now" sa istih sessiona; ništa zanimljivija nije ni "Can You Hear Me", koja kao da luta između više predviđenih ciljeva, mada ne bez potencijala ispod te umrtvljene površine. Uz naslovnu pjesmu, "Fame" je još jedan klasik proizašao s albuma, a nastao tijekom druženja i suradnje s Johnom Lennonom u New Yorku; njezin prepoznatljivi minimalistični rif postao je jedna od najglasovitijih stranica Bowiejeve pjesmarice, iako ovdje čak donekle strši iz onog fino ugođenog ozračja kakvo je začeto u prvoj polovici albuma.

Bowie nije tom polovicom sedamdesetih posve uronio u soul i R&B kao što ga nije ni tek površinski zahvatio. Njegov je plan rada bio definiran entuzijazmom, a željeni rezultat više kvalitetan poligon nego zaokružen koncept. Zato je "Young Americans" jedan od njegovih za slušanje najpodatnijih albuma, ali je i vidno (čujno) tranzicijski, poput traženog samopouzdanja za ozbiljnije, autorski kaloričnije zbirke kakve su uslijedile.

Toni Matošin

Hits 1230
Diamond Dogs « Diamond Dogs David Bowie Albumi Kronologija Station To Station » Station To Station

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42