MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Ožujak 2013
Format Albumi
Vrsta / Art Rock / Contemporary Pop/Rock / Experimental Rock
Dodano Ponedjeljak, 11 Siječanj 2016
Žanr Rock
Length 53:17
Broj diskova 1
Edition date Ožujak 2013
Država Europa
Etiketa ISO Records
Catalog Number 88765 46186 2
Edition details objavljeno: 8.3.2013.; produkcija: Tony Visconti i David Bowie; snimano: 2010. - 2012., The Magic Shop, New York
Tags David Bowie Tony Visconti ISO Records

Review

Kad je na svoj 66. rođendan objelodanio da se vraća među "žive" s novim albumom i to potkrijepio singlom "Where Are We Now?", natopljenim nostalgijom i berlinskim, vrlo osobnim razglednicama, nisam – priznajem – bio dio oduševljene mase. Ne zbog kakve poze već jednostavno zato što sebi nisam dopustio luksuz visokih očekivanja od nekog bez koga se, usprkos svim, nešto davnije zasluženim kultnim pozicijama i usprkos zavidnom radnom elanu, ipak bez većih problema može zamisliti zadnjih tridesetak godina u nekakvoj relevantnijoj glazbenoj inventuri.. Da, očito je da nisam baš gorljivi obožavatelj lika i djela Davida Bowieja, ali iznimno ga cijenim, a čak šest ili sedam mu albuma i obožavam. No, posljednji među njima izdan je otprilike dva tjedna prije moga rođenja, a od toga je protekao zavidan broj godina; sve što je snimao osamdesetih, devedesetih i ovomilenijskih godina bilo je tek u najboljem slučaju vrlo dobro i to su, vjerujem, činjenice koje itekako upotpunjuju retrospektivu duge, kameleonske karijere.

"The Next Day" izlazi gotovo deset godina nakon posljednjeg studijskog rada, solidnog albuma "Reality". Taj i prethodnik mu, "Heathen", djelovali su tada kao svježa krv u pomalo posustalom organizmu sve umornijeg rock-artista. Zakačio sam se za taj vlak, ali tim se, kao ni ostalim naslovima snimanim za moga života, nisam tako često vraćao. Možda me zato nije na prvu očarao ni singl "Where Are We Now?" iako je u pitanju predivan komad čiste glazbene nostalgije i nešto ubrojivo u Bowiejeve najljepše kajdanke. Za dostizanje, naime, tih razina slušateljskog uživanja trebalo mi je čak nekoliko preslušavanja cijeloga albuma, već prije službenog izlaska toliko razvikanog kao "povratničkog" i "prvoligaškog". Nisam pobornik ičije kameleonštine pa me ovaj povratak, zapravo, klasičnom Bowieju doveo do svojevrsne zadovoljštine – naravno da ne može isti umjetnik postizati vrhunske domete u toliko različitih stilova, pa, u ovom slučaju, čak i alter-ega. "The Next Day" liježe tamo negdje na pomirnice Bowiejevih propitkujućih šezdesetih i glamom inficiranih te Berlinom premazanih sedamdesetih, tek ovlaš dajući do znanja da je ovaj frajer nalazio (makar financijski i tek u bljeskovima umjetnički) utočište i u sintetiziranim osamdesetima i elektronički avanturističkim devedesetima.

Kako sam natuknuo, neće vam na prvu ući u uho (ili bar meni osobno nije) razlog svom tom oduševljenju prvih slušatelja, tim više jer otvaranje s naslovnom, rokerski nabijenom pjesmom i nije toliko blistavo, baš kao ni funku naklonjen, opori nastavak s "Dirty Boys". Pjesme su to koje će funkcionirati tek u cjelini, dakle, nakon nekoliko slušanja i sastavljanja puzzlea. A antene će vam, pak, reagirati na drugi singl, "The Stars (Are Out Tonight)", čija će vas zigijevska zaraznost tek pripremiti za blistavu zaraznost sjajne pop-eksploatacije "Valentine's Day", kojom Bowie kao da daje do znanja da je znao i u osamdesetima izbaciti pokoji pravi biser svoje pjesmarice. Upravo u tom svom središnjem dijelu "The Next Day" izbacuje svoje glavne adute, a to su, baš u odnosu na prethodne, dobre ali od energije isprane albume, osjetni kreativni zanos i nakupljena energija sposobna uobličiti impresivan, izazovan rezultat.

Opaka i razigrana "Love Is Lost" te već spomenuta "Where Are We Now?", koja, koliko god pomalo vuče na "Thursday's Child" s albuma "Hours…", odiše svježinom i iskrenom retrospektivnošću, vrhunci su i samo srce albuma. Tu je "novi" Bowie najrazigraniji, najsnažniji i najdorečeniji. U tom "tornju od albuma" nešto tanji materijal, poput "If You Can See Me" ili "(You Will) Set the World on Fire " uspijeva naći svoje mjesto usprkos vlastitim manjkavostima, pa zaključna "Heat", šaljući trnce dok god je pažljivo slušate, zaokružuje dojmljivu cjelinu koja opravdava cijelu galamu oko Bowiejeva povratka u rubrike s novitetima.

Koliko je bilo za očekivati da će baš David Bowie dati snažan prilog revitalizaciji suvremenog rocka, predmet je moguće široke diskusije. Kako ona teško da bi odvela ikamo, najmudrije što nam preostaje jest odvrnuti volume-kotačiće i poslušati kako to "stari" meštar radi. Kao kod svakog meštra takva formata, učinit će vam se da jedva da je trebao uložiti nekog napora za to – i bez glasne, u oči bacajuće avangardnosti za kakvom je znao posezati, i bez jasno vidljivih novotarija i patenata, Bowie nam nakon duge stanke isporučuje naprosto sjajan album. Ne remek-djelo niti epohalno postignuće; naprosto sjajan, punokrvan (rock) album. Album kojeg ću još neko vrijeme slušati, a onda se – tek da natuknem za one koji će mi možda zamjeriti viđenje proteklih tri desetljeća Bowiejeva rada – malo vratiti široj lepezi prethodnika te možda preispitati stare utiske. Vrijedi uvijek utvrđivati gradivo, pogotovo kad vas netko ovako uvjerljivo pogura u tom smjeru.

 

Toni Matošin

Hits 809
Reality Tour « Reality Tour David Bowie Albumi Kronologija ★ (Blackstar) » ★ (Blackstar)

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42