MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Svi 1974
Format Albumi
Vrsta / Art Rock / Hard rock / Glam rock / Contemporary Pop/Rock / Experimental Rock / Proto-Punk
Dodano Ponedjeljak, 11 Siječanj 2016
Žanr Rock
Length 38:25
Broj diskova 1
Edition date Svi 1974
Država UK
Etiketa RCA
Catalog Number APL1-0576
Edition details objavljeno: 24.5.1974.; produkcija: David Bowie; snimano: listopad 1973. - veljača 1974., Olympic Studios i Island Studios, London i Ludolph Studios, Nederhorst den Berg
Tags RCA David Bowie

Review

Paucima s Marsa odzvonilo je u cijelom kovitlacu brisanih emocija i jurećih ambicija; album obrada "Pin Ups" bio je nešto poput zakašnjele jeke svih tadašnjih Boweiejevih preobrazbi, fascinacija Amerikom, Iggyjem Popom i Louom Reedom te visoki sjaj glam-rock-zigijevštine nužno su u tom turbulentom umjetničkom mikrokozmosu ustupali mjesto novoj pozornici, Mick Jagger je postao zanimljiv miks uzora i opake konkrencije, negdje usput dogodio se i kokain, a pojavile su se i snažnije kazališne aspiracije. Bowiejeva 1974. ipak nije bila – jer isuviše je inteligentan on za to – oštar rez, već (polu)odlučan klizeći start koji je povukao sa sobom sve što je još moglo poslužiti ili je vrijedilo, pa na "Diamond Dogs" Ziggy nije posve izbrisan, kao što ni sam glam-rock nije još posve ispuhao svoje adute. Osmi album iz nikad predvidljive radionice konačno je isključio usluge ekipe Spiders from Mars, ali se itekako napajao iz iskustva stečenog na prethodnicima, odmičući se od svega taman toliko da ne potone kad stvari (nužno) krenu nizbrdo, bilo u zaborav, bilo u neželjenu (samo)parodiju.

Možda je ključan korak bila Bowiejeva želja da Orwellov sveaktualni klasik "1984." prevede u formu mjuzikla, odnosno, neuspjeh tog projekta zbog crvenog svjetla od strane piščevih baštinika; fascinacija totalitarizmom i distopijom kakvu jezivo sugestivno opisuje taj književni klasik ozračio je zamašan dio "Diamond Dogs", a opći dojam pojačale su i hrapavije, opakije gitare te puhači koji kao da su imali zadatak unijeti nemir u melodije. A gitaru je preuzeo sam Bowie, željan dokazivanja da mu Mick Ronson nije nužno potreban za impresivne električne zvučne krajobraze. Ta sviračka tranzicija izvedena je, što god mislili o krajnjem rezultatu, vrlo pametno, bez izravnijih kopiranja, a s dovoljno uvažavanja (neke je pjesme u ranim verzijama svirao i Ronson), hrabro, ali i ne bez pomoći "sa strane" (gitarist Alan Parker – ne glasoviti redatelj istoga imena i prezimena – bio je vrlo bitna pomoć u gradnji zvuka gitare, pa se, primjerice, zna da je dao ključan doprinos konačnoj verziji rifa u proslavljenoj "Rebel Rebel").

"Ovo nije rock 'n' roll – ovo je genocid", kaže Bowie na samom svršetku uvodnog recitala "Future Legend" i time vješto, istovremeno pretenciozno i nonšalantno, u zagonetki i bez maski, pokreće cijeli niz dramatičnih slika ili, ako ćete baš, priča koje funkcioniraju u rock-formi, ali bježe od nje ambicijama svojih košmarnih narativa. "Diamond Dogs" – srećom, više namjerno nego slučajno – zvuči kao sraz: rocka i arta, melodije i kakofonije, ludila i melankolije, ideje i anti-ideje, sna i košmara, pa čak i Jaggera i Bowieja. Da, Jagger i njegovi Stonesi bitno su usmjerili donedavnog Ziggyja u trenutku kad je objesio gitaru o rame i otpustio pritom sve kočnice, bilo u lakopamtljivoj, brzogorećoj, ali trajno omiljenoj "Rebel Rebel" ili u suludoj i baš zato iznimno sugestivnoj i intrigantnoj suiti "Sweet Thing" / "Candidate" / "Sweet Thing (Reprise)", koja klizi i štekće, pripovijeda i slika. "Pripomogao" je i kultni pisac William S. Burroughs, odnosno, njegova spisateljska tehnika kolažiranja, koju su u pisanju pjesama koristili mnogi, pa i – čudna li čuda! – Mick Jagger na epohalnom albumu Stonesa "Exile on Main St.". Bowie kao vješt umjetnički manipulator i kompilator s visokim stupnjem ukusa i vlastite originalnosti sve to je sabio u ovih četrdesetak minuta koje uglavnom funkcioniraju kao cjelina.

Kažem, uglavnom, jer "Diamond Dogs" uistinu jesu sraz, nešto kao nasilno priljepljene ideje kojima je možda trebalo – a možda i ne, nećemo nikad saznati – dorade i proširenja da zažive u odvojenim ladicama. Bowie je ipak grabio prebrzo, brzo i za sebe samoga, pa ništa nije moglo čekati. Već prilično navučen na kokain (iako je dotad u velikoj mjeri izbjegavao droge), on se nije mnogo osvrtao, osim tamo gdje mu je nešto ili netko trebao. Zato je "Diamond Dogs" nabrijan, ali i hladan album, uzbudljiv, ali mjestimice i pogubljen u vlastitim slikama, osobito u drugom dijelu. I dok dijelom crpi energiju još iz vremena "The Man Who Sold the World", s, primjerice, "1984", koja se doima poput glazbe za kakav blaxploitation film, album već suptilno usmjerava prema daljnjem razvoju Bowiejeve karijere, odnosno, njegovih glazbenih i umjetničkih preokupacija, jer soul je već dozivao Thin White Dukea u kojeg se tek nestali Ziggy pretvarao. A i Tony Visconti se vratio za miks-pult, gdje će se dugo i zadržati.

Bilo bi nepošteno nazvati "Diamond Dogs" albumom tranzicije, ali on svakako bolje funkcionira kad ga se smjesti u niz albuma kojem pripada nego kada ga se iščitava i sluša posve odvojeno. Pomanjkanje prave melodioznosti, ponegdje klaustrofobična atmosfera i stisnuta zvučna slika ne ostavljaju mnogo mjesta simpatijama kakve su bez problema kupili "Ziggy Stardust...", "Hunky Dory", pa i "Aladdin Sane"; to ne znači, naravno, da je "Diamond Dogs" loš album, ali dojam nedokuhanosti ne jenjava ni toliko vremena nakon njegova nastanka, koliko god njegov karakterističan, neuredan zvuk tijekom godina skupio pobornika i oponašatelja.

Toni Matošin

Hits 1298
Pin Ups « Pin Ups David Bowie Albumi Kronologija Young Americans » Young Americans

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42