MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Studeni 1970
Format Albumi
Vrsta / Art Rock / Hard rock / Glam rock / Contemporary Pop/Rock / Experimental Rock / Album Rock / Proto-Punk
Dodano Ponedjeljak, 11 Siječanj 2016
Žanr Rock
Length 41:13
Broj diskova 1
Edition date Studeni 1970
Država Europa
Etiketa Mercury
Catalog Number 6338 041
Edition details objavljeno: 4.11.1970.; produkcija: Tony Visconti; snimano: 18. 4. - 22. 5. 1970., Trident Studios, London i Advision Studios, West London
Tags David Bowie Mercury Tony Visconti

Review

Recimo da bismo mogli iz ove perspektive ocijeniti "David Bowie" iz 1967. kao pogrešan start, "Space Oddity" (nekako je taj naslov zaživio, umjesto ponovljenog "David Bowie", kako je glasio originalni) kao nultu epizodu, a "The Man Who Sold the World" kao prvu pravu epizodu Bowiejeve diskografske trakavice, ali i mimo takvih markera album kojim su 1970., uz potpisnika, ravnali producent (i basist) Tony Visconti i gitarist Mick Ronson bio je i ostao jednostavno jako dobar koliko i odvažan album. Upitno je možda samo koliko je ta odvažnost bila namjerna, a koliko slučajna, no u svakom slučaju novi iskorak kojeg je mladi Bowie napravio izlazeći iz šezdesetih u sedamdesete bio je napokon mudro osmišljen, a istovremeno drzak u svom bježanju od kreativnih šablona. Album, dakle, koji neovisno o svojim prethodnicima i nasljednicima stoji ponosno i čvrsto, s tim istim prethodnicima i nasljednicima ionako nemajući mnogo čvršćih poveznica…

"The Man Who Sold the World" novije će generacije povezati prvenstveno s (maestralnom) obradom naslovne pjesme u režiji Nirvane na njihovom epohalnom njujorškom ištekanom nastupu, što i ne čudi s obzirom da je na plećima originalnog albuma izrastao cijeli niz Bowiejevih rock-zbirki koje su obilježile cijelu jednu eru popularne glazbe, a koje su dobrim dijelom zasjenile ovaj nadahnuti set pjesama ozračenih hard rockom, čak i metalom, učinivši ga izoliranim "incidentom" u domicilnoj pjesmarici. No, koliko se god svojim gitarama podebljanima po recepturama hard rocka činio (i čini) eksperimentom u povezivanju tapkanja po folk-rocku na "Space Oddity" i visokostiliziranog popa "Hunky Dory" te svega što je uslijedilo kasnije u nizu kameleonskih zbirki, "The Man Who Sold the World" stasiti je "bouvijevski" album, ujedno i sjajan primjer simbioze glavnih aktera u samom stvaranju pjesama koje ga sačinjavaju.

Naime, u to londonsko proljeće 1970. Visconti i Ronson s podjednakim su (po nekim indicijama i većim) žarom radili na pjesmama kao i sam Bowie, koji je u to vrijeme bio zaokupljen svojim ljubavnim životom, odnosno, ulaskom u bračne vode s Angelom Barnett. Naravno, bilo bi vrlo zločesto oduzimati tada friškom ženiku zasluge za sve što je nastajalo u studiju, ali Viscontijev i osobito Ronsonov rad osjete se u porama albuma punog, masnog zvuka.

Otvaranje s epskom "The Width of a Circle" pravi je programski složenac savijen oko Ronsonove ljepljive gitare. Solaže u središnjem dijelu pjesme duboko su ukorijenjene u hard rocku, ali i s traženjima svojih metalnijih rukavaca i ne bez Bowiejeve drame koja pjesmi ne dopušta prangijanje bez pokrića. "She Shook Me Cold" je, primjerice, očito naslonjena na Hendrixovu "Voodoo Chile" i najmanje je svojstvena Bowieju, no upravo je njegov vokal, koji se već tu čini sposobnim za otpjevati bilo koji glazbeni žanr, vadi iz zamki kojima uspješno bježi i nadahnuta svirka. Ta svirka je pak ono što cijelom albumu daje oštricu, a u čemu očite zasluge odnose Visconti i Ronson kao najagilniji glazbenici na snimanju: "The Man Who Sold the Wolrd" baš ispreplitanjem hard rock manirizama i nabrijanosti kojom je pristupljeno svakom instrumentu gradi svoju zvučnu sliku i omogućuje joj dugovječnost. Zato ne čudi Cobainov odabir sjajne naslovne pjesme za repertoar na "Unplugged in New York", kojim je Nirvana, pokazalo se, ispisala svoje oproštajno pismo.

Posebno važna pjesma na albumu svakako je "All the Madmen", ne samo složenom strukturom, već i tematizacijom ludila, odnosno, kontrapunkta smisla i besmisla, što se u izraženijoj ili manje naglašenoj formi javlja kroz cijelu zbirku, pa i u kasnijim Bowiejevim djelima. Pjesma je inače posvećena njegovom polubratu Terryju, koji je u to vrijeme već bio smješten u psihijatrijsku ustanovu Cape Hill, koja se pojavljuje na danas manje poznatoj američkoj verziji naslovnice albuma, a asocijacije na stil kojeg je njegovao Syd Barrett više su nego znakovite. Zato pjesma i zvuči kao nepredvidljivi karusel, ali i na vrlo suptilan način otkriva empatičnost svoga autora, što je čini najsjajnijim zgoditkom albuma. Već tu bilo je jasno – mada je lako to sada konstatirati – kako je ovaj autorski glas itekako sposoban i "opremljen" za visove "Ziggyja Stardusta", "Heroes" ili "Low", da spomenem tek one najočitije.

Album je – doduše, u određenoj mjeri već i prethodni – naznačio i Bowiejevu sklonost intelektualnome, ovdje već u svojevrsnoj posthipijevskoj maniri, poput bavljenja ničeanskim idejama u završnoj "The Supermen" ili naklona okultistu, zapravo, sotonistu Aleisteru Crowleyju u "After All". Da, bilo je u tome dosta pozerstva, kao i u kasnijim oćijukanjima s fašizmom, odnosno, nacizmom, no u Bowiejevom slučaju sve se brzo pokazalo više kao plod znatiželje i uistinu čitanja, što se već rjeđe može vezati uz neke njegove kolege sličnih izletničkih sklonosti. Cijeli paket začinila je i naslovnica britanskog (a i praktički svih kasnijih) izdanja, na kojem Bowie ugodno zavaljen leži u "muškoj haljini" dizajnera Michaela Fisha, najavljujući česta kasnija bavljenja androginošću. No, vjerujte, prilično je lako "The Man Who Sold the World" slušati i iznad i mimo svojih intertekstualnosti – kao naprosto sjajan hard rock album, umnogočemu ispred svoga doba, koliko god, negdje više, negdje manje spretno, izvlačio iz vremena koje mu je prethodilo.

Toni Matošin

Hits 1315
Space Oddity « Space Oddity David Bowie Albumi Kronologija Hunky Dory » Hunky Dory

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42