MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Let's Dance

Bookmark

Data

Released Travanj 1983
Format Albumi
Vrsta / Art Rock / Soul / New Wave / Contemporary Pop/Rock / Experimental Rock / Punk/New Wave / Album Rock / Dance-Rock
Dodano Četvrtak, 20 Studeni 2014
Žanr Pop
Length 39:41
Broj diskova 1
Edition date Travanj 1983
Država Europa
Etiketa EMI
Catalog Number 1C 064-400 165
Edition details objavljeno: 14.4.1983.; produkcija: David Bowie i Nile Rodgers; snimano: prosinac 1982., Power Station, New York
Tags EMI David Bowie Nile Rodgers

Review

Za opisati ovaj jedinstveni i neponovljivi lik trebam najprije zaviriti u Klaićev rječnik stranih riječi kako bih adekvatno opisao sva „agregatna“ stanja Davida Roberta Jonesa.

Pa tako pod alias nalazim sljedeće: inače, drugačije, drugim imenom. Pod kameleonstvo piše: vješto pretvaranje, prilagođavanje prilikama, pod transformirati doslovno stoji: preobraziti, pretvoriti, promijeniti, preudesiti, preoblikovati

Nadalje, kameleon je simbol u pozitivnom smislu za osobu sposobnu da sa svima održava ugodne odnose, osobu koja se prilagođava svim prilikama i prihvaća običaje svake sredine, dok u negativnom smislu on voli mijenjati interese po svojoj volji i oblikovati sramne kombinacije.  

Dakle, sve ove atribute možemo prikačiti samo jednom jedinom i neponovljivom Majoru Tomu - Ziggyju Stardustu - Lord of the Glam - Davidu Bowieju.

Je li Bowie pametan i oštrouman manipulator javnog mnijenja, koji je vragolasto sagledao trenutnu glad auditorija za određenim scenskim prikazama i glazbenim trendovima, ili je jedan od onih koji je na dobri stari vinil stavio svoje verse i note i na taj ih način učinio bezvremenskim i nezaobilaznim u bilo kakvim pričama o rocku?

Zanimljivo je Davidovo mišljenje koje datira još iz 1982.: Sedamdesete godine su u stvari bile pravi početak 21. stoljeća. A prava potvrda toj tezi nalazi se u činjenici da je upravo Bowie kroz jedan od svojih brojnih aliasa, Ziggyja, drastično redefinirao ono što je do tada bio pojam muške rock zvijezde.

Androgeni mršavko s kosom koja bojom i oblikom podsjeća na zrelo žito, u kišom opranoj i diskretno osvijetljenoj ulici, zauvijek je promijenio dotadašnje poimanje kako rock zvijezda treba izgledati. Poigravajući se sa seksualnom podvojenošću i space lookom, širom je otvorio vrata cijeloj armiji sličnih likova.   

Inteligentno spoznavši svoje mogućnosti, kao i znatiželju i glad auditorija, ali isto tako i kritike za novim licima i izražajima, brzo se našao u epicentru glazbenih zbivanja britanske scene. Takva saznanja mogu poremetiti pravi osjećaj za vrijeme i mjesto, pa tako ne čudi njegova izjave o tome kako zna da će biti „velika faca“ i da je to u stvari vrlo zastrašujuće, ili ona kada je kazao da istovremeno može biti Bob Dylan, Lou Reed i Syd Barrett.

A istina je da je i dalje ostao prvi i ultimativni glitter-rock dječak koji je kroz svoje pjesme u stvari iskazivao obožavanje prema svome egu.

No, činjenica je da je kroz svoje neprestano traženje i eksperimentiranje u uvijek nesigurnim glazbenim dubinama ostavio neizbrisiv trag, stvarajući antologijske uratke koji žive bezvremenski, a usput je bio prava inspiracija i inicijalna iskra koja će kasnije „upaliti“ neka od statusnih imena britanskog rocka, kao što su npr. Joy Division. Naime, oni su prvobitno bili poznati kao Warsaw, po njegovoj istoimenoj pjesmi sa albuma "Low".

A nikako se ne smije preskočiti i njegov utjecaj na cijelu britansku Post-Punkeru i pojavu tzv. Novog romantizma.

Za Bowieja se prvi put ozbiljno čulo po izlasku njegova drugog albuma pod nazivom "Space Oddity". Album je izašao u vrijeme prave ekspanzije flower powera u Britaniji, a Bowie je osjetio da mu je potrebna radikalna promjena. Iako prilično nediscipliniran album, iznjedrio je njegov prvi hit singl pod istim nazivom. Svi su tada zadovoljno pjevali verse o majoru Tomu, iako se prilično objektivno činilo da će to biti „one hit wonder“.

Njegov sljedeći album pod nazivom "The Man Who Sold The World" mnogi su proglasili njegovim najboljim u karijeri.

Nakon toga Bowie pojačava nastupe u živo, prvo u akustičarskoj formi, a onda okuplja poznate Spiders from Mars, koje sačinjavaju Trevor Bolder na basu, Woody Woodmansey na udaraljkama i uz Bowiea scenski najatraktivniji Mick Ronson na gitari. On se poput svog šefa (kako se „duhoviti“ gradonačelnik drugog najvećeg grada u Hrvata voli nazivati), prometnuo u pravu zvijezdu.

Tako se pojavljuje i album koji ga je na krilima autoritativne svirke i savršenog scenskog nastupa nedvojbeno lansirao u sam vrh glazbenih zbivanja. Pogađate, riječ je o "The Rise And Fall Of Ziggy Stardust And The Spiders From Mars", s kojeg je lansirana poznata "Starman".

Život je, to svi znamo, vrlo nestalan i prevrtljiv, no njegov privatni život je prava enciklopedija raznovrsnih lijepih i grubih faza. Prolazio je kroz pakao kokaina i alkohola, bio opsjednut NLO-ima, okultizmom, pa i samim Hitlerom.

Sve to, ali i njegova nemirna duša, imalo je utjecaj na njegovu glazbu u kojoj je bez srama posezao za američkom crnačkom glazbom (uglavnom soulom) na albumu "Young Americans", preko hard rock koncepta na albumu "Hunky Dory", koji je iznjedrio "Life On Mars", svojevrsnu "My Way" tog razdoblja, preko klasičnog pop eksperimenta na albumu "Low", gdje možemo pronaći začetak sumornog okidača koji je imao specijalni utjecaj na gore spomenute Joy Division, pa sve do elektronskog minimalizma na albumu "Station To Station", kao inspiraciju britanskim post-punk i new romantics grupama, te svojevrsnog miksa avangardnih pop pjesmama i ambijentalne instrumentalizacije (veliki utjecaj Briana Enoa) na albumu "Heroes".

Zar onda treba začuditi i njegov pokušaj da stvori i glazbu „za ples“? Nimalo, moram priznati, jer čega se on dohvati, u to zagrize snagom jednog tigra. Dakle, zaplešimo svi skupa uz glazbu s albuma indikativnog naziva "Let's Dance".
Album je izišao 1983. godine u produkciji Nilea Rodgersa (inače producenta grupe Chic).

S njega su skinuta tri uspješna, visoko pozicionirana singla: naslovna "Let's Dance", "Modern Love" i "China Girl". Ostatak materijala dostojno se priključio navedenima, a svakako se ističu "Cat People (Putting Out Fire)" iz istoimenog uspješnog filma, te "Richochet".

Zajednička crta albuma je zarazno optimistična glazba, čvrsto odsvirana, sa izrazitim basom (Carmine Royas) i uvjerljivim udaraljkama (Omar Hakim), te uvijek poželjnom i sasvim potrebnom u ovom slučaju - puhačkom linijom.

Šlag na tortu dodao je gitarski blues maestro iz Teksasa, Stevie Ray Vaughan, kojemu je ovo bila vrlo važna odskočna daska za nastavak karijere.

Općenito vrckava atmosfera iskače iz svake pjesme, pa tako i sa omotnice, u kojoj Bowie s trendi frizurom, nasmiješen i s navučenim boks rukavicama samouvjereno poziva bilo koga na dostojan duel u pokušaju nadmašivanja onoga što je prezentirao na ovom albumu. Prilog takvoj atmosferi sasvim adekvatno odražavaju i stihovi iz naslovne pjesme: Let's dance, put on the red shoes and dance the blues...

Uspjeh albuma iznenadio je i samog autora, koji je za njega kazao da je to trebao biti svojevrsni hibrid između glazbe za ples u konfrotaciji s gitarskim blues formama.

No uspjeh ponekad ima i svoju negativnu stranu, a ona se u ovom slučaju iskazala u činjenici da je Bowie godinama imao kompozitorski black out. No za ono što je uradio godinama unazad, stekao je bezvremenski kredibilitet i poštovanje cjelokupne svjetske glazbene scene. Jer voljeli vi njega ili ne, nitko, ali nitko ne može poreći njegov utjecaj na svjetsku rock scenu, kao i njegovo ultimativno i neponovljivo kameleonstvo.

Đorđe Škarica

Hits 1110
Scary Monsters (and Super Creeps) « Scary Monsters (and Super Creeps) David Bowie Albumi Kronologija Tonight » Tonight

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42