Review
Objektivno mišljenje je izmišljena kategorija, a pogotovo mu je besmisleno težiti onda kada kontekst prevlada sadržaj. Mislite li stvarno da bi Susan Boyle bila jednako popularna da je kojim slučajem lijepa i mlada, ili da bi kritika složno popljuvala novi album Chrisa Browna da se kojim slučajem nije doznalo za onu grozotu s Rihannom? I koliko je još uspješnih muškaraca na ovome svijetu koji tuku svoje djevojke/žene ili na neki drugi način zavređuju osudu društva? Ne želim relativizirati stvari, naravno, ali kako to da je moral kojeg se inače trudimo potpuno ignorirati uspio pokopati jedan sasvim prosječan r'n'b album?
I da, ne samo album, nego u kompletu s njim i svu silu respektabilnih suradnika poput Swizza Beatza, Scotta Storcha, Lila Waynea, Seana Paula, Eve Simons i Gamea, kao i kritici uvijek zanimljiv pokušaj eklektizma u suvremenoj pop glazbi koji je dušu dao za svrsishodno razglabanje o podžanrovima. Preko nekih se stvari jednostavno ne prelazi i zato se Chris vjerojatno još godinama neće riješiti svog stečenog epiteta, makar u međuvremenu potonuo u potpunu anonimnost. Ali na to je mogao misliti prije. Ovako ćemo se morati silno potruditi ukoliko njegov novi Graffiti želimo promatrati kao logičan glazbeni razvoj jednog mlađahnog glazbenika koji unazad više godina reda hitove.
Album je zbunjujući još od covera koji je očito nastao s jasnom koncepcijom u glavi, ali jasne koncepcije najbolje je ne realizirati jer u pravilu završavaju nečim besmislenim, a ista je stvar i s tekstovima koji zvuče suviše kao da su pali s marsa za nekog tko je zadnjih pola godina proveo u isprikama javnosti. Graffiti tako počinje matrix singlom I Can Transform Ya (feat. Lil Wayne) koji težište pohvalno prebacuje s riječi (mogu te transformirati kao transformer) na instrumentalne varijacije i manipulacije glasom, ali nažalost to nije oznaka čitavog albuma. Npr. iduće dvije balade su beskrajno dosadne i uopće je glupo trošiti riječi na takve standardne šablone, dok sam početak pjesme So Cold umalo zamijenila za Beyoncin Halo.
What I Do zato je dobar urbani odmor od samosažaljenja koji opet nastupa u šestoj Famous Girl, ali ovaj put baš onako kako treba, uz mnogo poletnog ritma i plitkih fraza koji bi Chrisa sigurno efektno vodili kroz čitav album, ali ne, on se morao ogoliti do kosti i predstaviti sebe u kompleksnom prožimanju svih svojih karaktera. Teški soul iduće Take My Time vjerojatno je tu da pokaže kako se Chris i ovako slomljena srca uspješno nosi s autoritetima žanra, ali mene stvarno nije briga za dokazivanja i deset mi je puta draži naivni euro dance osme I.Y.A. ili odabir Call On Me za pjesmu Pass Out, iako je nabrijani Wait s Gameom možda najbolji smjer za dalje budući da je Jay Z ipak taj koji savršeno odabire, semplira i surađuje. Lucky Me je prema tome jedna ispodprosječna stvar koja ne bi imala budućnosti ni da je izvodi Mariah Carey, a isto se odnosi i na nategnuti očaj iduće Falling Down i posljednju I'll Go koja bi se više od svega uklopila u zagrijavanje za Kasabian.
I Graffiti nije loš album. Otvara mnogo mogućnosti za dalje bez obzira što opasno zalazi u sfere srednjestrujaških balada iz kojih se nitko nikad nije izvukao. To što njegov autor možda nije dobar čovjek neću komentirati jer kada bi estetiku sveli na etiku religija bi postala jedina moguća umjetnost, a to nije.
Marina Vukman
/
