Ispovijest dezertera

Review

Igor Brešan - Ispovijest dezertera

Igor Brešan rođen je 28. 2. 1951. godine u Puli. Magistrirao je na zagrebačkom sveučilištu Fakultetu strojarstva i brodogradnje 1979. godine. Usprkos toj činjenici cijeli radni vijek proveo je u splitskoj Slobodnoj Dalmaciji radeći kao novinar i urednik, prvenstveno kulture, Pometa, Reflektora, Stila, Magazina... Uža specijalnost bile su mu likovne i glazbene kritike. Jedan je od najproduktivniji hrvatskih karikaturista, u tiskovinama je od 1967. godine do današnjih dana publicirao je 35.000 karikatura. Dobitnik je prestižnog priznanja World press cartoon u portugalskoj Sintri (2011.). O Brešanovim likovnim pregnućima kritičar prof. dr. Ive Šimat Banov napisao je monografiju Vanjština, unutarnja osobina (2016.). Godine 1970. osnovao Galeriju Brešan u okviru koje je do današnjih dana histrionski organizirao, predgovorom i prigodnim slovom popratio 650 izložbi u prostorima institucija diljem Hrvatske i inozemstva (Berlin, Pečuh, Widawa, Medana, Ljubljana, Mostar ... Autor je petnaestak monografija o splitskim slikarima, karikaturistima i likovnoj povjesnici Dalmacije. Jedan od intrigantnijih naslova bio je Trinaest pegulanih, posvećen prešućivanim i zaboravljenim umjetnicima u Splitu između dva rata. Onima na koje je čak i svemoćni Google zaboravio! Tragom te književne vrste, znanstveno ali i popularno posljednji je naslov Avangardne sedamdesete u sjeni Crvenog Peristila (OceanMore, Zagreb 2020.).

Brešanovo ime vezuje se i za trideset pet skladbi praizvedenih na Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu, na kojemu se već četrdesetak godina pojavljuje kao skladatelj i tekstopisac, ali i pjevač u najtrofejnijoj dalmatinskoj klapi, klapi Trogir. U isto vrijeme radi se o priznatom kantautoru sa zagrebačkog Chansonfesta čiji je stalni sudionik već petnaestak festivalskih izdanja. Značajan je njegov angažman na glorificiranju šansone kao žanra i s tim u svezi primijenjene poezije u zabavnoj muzici. Treba li pripominjati u pitanju je zagriženi čakavac, točnije glasnogovornik trogirske čakavice, a njegovih stotinjak napisanih pjesama našlo se ukoričeno u zbirci „Raspete nade“ (Adamić, Rijeka 2006.). Brešan je uknjižio kao kantautor pedesetak festivalskih nastupa na Splitskom festivalu, desetak na Šibenskoj šansoni, ČAnsonfestu, zagrebačkom Chansonfestu, sudionik je krapinskih Kajkavskih popevki, čakovečkog Mefa i Zadarfesta. Čak u četiri navrata njegovi stihovi na kajkavskom bivali su ponajboljima i nagrađivan na Mefu Ljube Kuntarića. Makar žanrovski s otklonom od profane glazbe stalni je sudionik Splitskog festivala od 1980. do današnjih dana. Objavio je 14 CD-a sa vlastitim skladbama (šansone, klapske pjesme, instrumentali), ponajviše u izdanju Scardone, Cantusa i Suzyja, tri u Poljskoj (Daltron, Chestohovie 2008.) i jedan u Sloveniji (Nica Records, Ljubljana 2013.).Brešan je organizator dvaju zanimljivih festivala, Dana smiha u Blatu i Šala, la chanson u splitskom HNK-u, priredbi koje njeguju humoristički, skercozni povod, neovisno o tome radi li se o crtežum glazbi, tekstu, karikaturi, aforizmu ili stihovima. Upravo tipično za Igora. Prošle godine proglašen je Počasnim građaninom grada Kastva.

Šesnaest novih naslova tako se našlo na albumu „Ispovijest dezertera“ u kojima kantautor „polemizira“ sa svjetskim šansonijerskim „velesilama“ Montandom, Brelom, Becaudom, Vysotskyjem, Nohavicom, Garczarekom, Ciocanteom …, pozivajući se na Tina Ujevića, Jesenjina, Matoša, Polića Kamova, glazbu Webera, songove Brechta. Aranžmane su radili Aleksandar Saša Valenčić, Davor Jendrašić, Ivan Mikulić, Nikola Celić, Nenad Šiškov i pokojni Remi Kazinoti, Brešanov prijatelj i vjerni suradnik, kojemu je ovaj album i posvećen. Materijal je inače miksao i producirao vrsni glazbeni znalac, Ivica Čović-Pipo.

Brešanove šansonjerske verzije negdje su između žalobnog i sumornog vokalnog izričaja „patentiranog“ od strane istinskog, endemskog pjesnika među glazbenicima Leonarda Cohena i recimo, pozitivnijeg i optimističnijeg izričaja njegovanog od strane našeg najpoznatijeg šansonjera, Arsena Dedića. Dojma sam da je i Brešan poput Cohena povučena, rekao bih, akademska ličnost, koja je u ovakav glazbeni format unjela, bolje rečeno potvrdila spoznaju o klasičnim temama poezije razapetih između umjerenog svjetonazora jednog intelektualca i problema koji ga/nas okružuju. Brešan čvrsto poštuje utabane, nezaobilazne postulate šansone, njene uobičajene teme, šeta se kroz splini Pariza u „Pariz danju,Pariz noću“ i „Natali“ obučenu u Balaševićevsku atmosferu sa neizbježnom harmonikom; on je objektivan komentator dnevne politike. „Da se mene pita kad, neka Sabor smanji rad. Tih mudraca me je stid, od tih scena strada vid. Ne treba meni moć, tog novca neznam naći“, pjeva Brešan u „Da se mene pita“.

Obzirom na životnu dob ništa čudnog u evokaciji njegove i naše mladosti u „Djeca cvijeća“: „Prve smo pive pili, gutali Woostock čuda, tako smo hrabri bili kosom do pola leđa. Svih nas je vukla bina, sa dva tri riffa čudna, slavili Chea,Dina“.

„Ti imaš moć“ pjesma je čiji instrumentalni intro neodoljivo podsjeća na Oliverovu kajdanku, nastavak melodije zbog aranžerskog rješenja i ukupne atmosfere više naginje pop laganici.

Nezaobilzna tema gotovo svih šansonjera je žena, njena kroz povijest često puta opjevana varljivost: „Ti si kako vitri pušu, tko zna kad će reful doć. Lako vragu prodaš dušu, s njim na bal si spremna poć“ , pjeva Brešan u „Ti si kako vitri pušu“.

Album završava s živahnom i poticajnom „Ubogi IB“ u duhu tradicionalnih ruskih songova s ubrzanjem tempa kao u „Maljčikima“.

Uz zaista rakošne aranžmane, uz postojanu melodioznost Brešan je stvorio svoj glazbeni univerzum u kojem vladaju sjajni tekstovi i ništa manje sjajne pjesme.

Đorđe Škarica