Review
Iako objavljen još u prvoj polovici 2014., i to samo na internetu, tiho i nezamjetno, album Valentina Boškovića pod nazivom VSSR, se malo po malo, do današnjeg dana probio se do šire publike pa čak i do pojedinih top lista za najbolje glazbeno ostvarenje u 2014. godini.
Valentino Bošković je zapravo side-project Josipa Radića i Branka Dragičevića koji inače sviraju u bendovima kao što su Beatles Revival Band, odnosno Kundyak Mezhie. No, kako to obično biva, neozbiljni projekti koji nastanu u pauzama stvaranja ozbiljnijih stvari, često postanu puno zanimljivije priče nego ono zbog čega se ekipa prvotno okupila.
Za sebe kažu da sviraju indie dop, no njihov album od svega 7 pjesama otpjevanih na specifičnoj varijanti otočkog dijalekta sadrži svu silu raznih glazbenih stilova. Specifičnost većine pjesama na albumu jest izostanak rime. Čak štoviše, sami stihovi izgledaju kao tekst pjesme u prozi. Ali to ne umanjuje njihovu pjevnost i zaraznost.
Projekt je inače konceptualna priča o bračaninu Valentinu Boškoviću koji je davne 1646. godine po starim nacrtima napravio svemirsku raketu i s Vidove gore se lansirao u svemir. Tekstovi na glazbenu podlogu opisuju njegov odlazak, putovanje i povratak na rodni Brač.
Što reći o samom albumu? Zanimljivo, raznovrsno, slušljivo, zabavno... zapravo, odlično! Priča počinje s laganom akustičnom skladbom „Roketomobil“, koja vas atmosferom uvlači u svijet misterioznog bračanina.
Nakon nje slijedi pravi hit albuma; „Ispovid Šanpjera Kozmonauta“, odlična discolike pjesma koja zvuči kao Jamiroquai na klavijaturama iz osamdesetih. Koliko je pjesma udarnička dovoljno govori podatak kako je u međuvremenu dobila i svoju heavy metal obradu. No, ono što bi neke moglo zasmetati je sam sadržaj teksta pjesme, međutim i takav sadržaj je danas društveno opće prihvaćen i pomodan. Valentino Bošković samo surfa na tom hipsterskom valu. Subverzivnost je ipak negdje drugdje.
„Nima nigdi nikoga“ je opet lagana plesna balada, a „Koloči“ simpatična zafrkantska pjesmica koju već nakon prvog slušanja možete pjevati zajedno s vokalom. Introvertna i refleksiva „Asinhrono“ na tragu hip hopa i uz pomoć trubača iz splitskog Justin's Johnsona slijedi kao još jedna odlična i dobrodošla promjena stila.
Posebno luda „Leteći pijati i jorcot (i Sondra)“ počinje kao a capella a nastavlja uz latino ritmove da bi završila u potpunoj psihodeliji. Zaključno „Sengvič i budin u 4 i 20“ odjavljuje album u trip-hop ugođaju.
Po kazivanju samog benda sve su pjesme odsvirane i snimljene otprve. Navodno i nije bilo planova za nastavak projekta, no dobra prijemčljivost kod publike ih tjera na daljnji rad. U bespućima interneta se nalaze još najmanje 2-3 skladbe koje nisu objavljene na albumu i ako ih želite poslušati, slobodno ih potražite. Za to vrijeme očekujemo daljnje opise putešestvija Valentina Boškovića.
Toni Plićanić
/
