Review
Dobre vibracije nakon dugog razdoblja stagnacije – ovim je riječima najlakše opisati novi, po nekima dugoočekivani album Funplex karizmatične grupe The B-52s. Iako sastavom (a ponegdje i pjesmama) neminovno podsjećaju na besmrtnu Abbu, ovaj pop bend svoj je vrhunac doživio u 80-tima, kada su žarili (i palili) hitovima kao što su Love Shack i Private Idaho.
Nakon preslušavanja novog albuma, sa zapanjenjem ćete primjetiti da se za B-52s ništa nije promijenilo: karizmatični vokali Freda Schneidera i Kate Pierson odolili su testu vremena, a i pjesme još uvijek zvuče poletno kao prije. To se ponajviše ističe uvodnim hitom Pump koji polako, ali sigurno osvaja svjetske (ali i domaće) radiopostaje te se čini kao očiti izbor za novi single nakon pjesme Funplex, koja ističe bend kao jedan od pionira new wavea 80-tih.
Produkciju na albumu potpisuje zapaženi Steve Osborne, čiji su vrhunci karijere angažmani na albumima Get Ready New Ordera i Read My Lips Sophie Ellis-Bextor.
Album sa svojih 11 pjesama predstavlja kontinuiranu cjelinu koja bi se prije 20-tak godina izgubila u moru sličnog, ako ne i istog materijala, no danas se izdvaja kao retrospektivni uradak. Pjesme kao Hot Corner, Ultraviolet ,Juliet Of The Spirits i Eyes Wide Open klasični su repertoar ovog karizmatičnog benda, koje su orijentirane na plesnu tematiku te lako podnose višestruko slušanje.
Slabe točke albuma treba tražiti u pjesmama Deviant Ingredient i Dancing Now, koje djeluju nezanimljivo i na tekstualnoj i na akustičnoj razini. Ipak, to malo kvari uvelike povoljan dojam koji se širi i futurističkom odom Love In The Year 3000 koja djeluje kao da je zaostala sa nekog starijeg albuma danas sveć zaboravljene skupine Aqua.
Funplex nije album koji treba ozbiljno shvatiti, no njegovim tvorcima zasigurno će dati materijala za nove turneje te im priskrbiti pokojeg novog fana, što im je itekako potrebno.