Review
Premijerni album nove kantautorice koja nam se otkriva pod imenom Eliot Alma izlazi 21. ovog mjeseca pod nazivom „Eliot Alma”. EP od šest krasno otpjevanih pjesama odlična je lansirna rampa s koje naša publika ima priliku upoznati ovu bivšu studenticu muzičke akademije u Liverpoolu. Svirači koji sviraju u bendu su, zapravo, njezini prijatelji s fakulteta: Daniel Astles, Zack Smith, Bobby Finnegan, Enric Verdaguer i Louie Miles, a sve tekstove potpisuje autorica Mimi Šerbedžija.
Punim imenom Milica Alma, odmah je nakon svršenih škola u Liverpoolu odlučila je snimiti album u Manchesteru. Prema kazivanju poznatog oca, Mimi je još od rane dobi, odrastajući u Los Angelesu, pisala pjesme i izvodila ih za svoje najbliže. Sada je je napokon sazrelo vrijeme da se i mi ostali upoznamo s prstohvatom probranih melodija ove talentirane umjetnice.
Prvo što zamjećujete kod njezinih pjesama je nevjerojatno opojan vokal. Gotovo eteričan. Ne znam je li to do produkcije ili tako i inače zvuči, ali mogli bi je slušati kako pjeva i izvodi bilo što. Boja glasa koju posjeduje može se nadati da bude prepoznata čim je čujete iz zvučnika. A to je uvijek dobar signal.
Neki smatraju da taj vokal podsjeća na Tori Amos, ali mene nekako više vuče na Nancy Sinatru. I to ne samo zbog sjetnih i melankoličnih pjesama ovog ostvarenja. Intimne pjesme kojima je satkala svoj debi predstavljaju njezine iskrene misli, osjećaje i životna iskustva. A bogata košara lirički dotjeranih tekstova otkriva tek natruhe onoga što, nadam se, tek slijedi.
U tim nekih daljnjim koracima poželio bih da i melodijski dio sljeduje tekstualni, jer iako poetični tekst može ostati u zraku, kod pop pjesme je uvijek bolje da slušatelj doživi nekakvo finale ili bar pražnjenje. U ovih šest pjesama više mi se puta dogodilo da me konac pjesme zatekao nespremnim. Odjednom, iznebuha s nekim čudnim svršetkom. Već je player bridio po sljedećoj numeri. Koja je opet imala sjajan uvod i zaplet.
Vjerujem da smo svjedoci jednog opakog zapleta.
Darko Hribarić
/
