Review
Čini se kao da je kolovoz već odavno prohujao, pometen ovim zadnjim kišama poput prolazne uspomene, ali ono što treperi iza naziva Auguste ionako se opire bilo kakvim vremenskim pozicioniranjima, pa čak i očekivanim klišejima o simboličkim jesenskim melankolijama. Ivana Lulić i Gordana Marković zajedničko su ime, uostalom, odabrali prema zimzelenoj, mnogima, pa i njima jako dragoj "What a Wonderful World", napisanoj, eto, jednoga davnog kolovoza, a njihova prva zbirka pjesama na tom kolovoškom pogonskom gorivu napokon nam dolazi ovih ranojesenskih dana, dugujući melankoliji koliko i čistoj radosti, otajstvima ljubavi koliko i univerzalnom jeziku čovjekove čežnjom prožete duše, kolovozima koliko i veljačama, prošlim koliko i budućim žudnjama prevedenim na note i verse.
"Ovdje nije riječ samo o prekrasnom danu", uistinu, jer nakon niske sjajnih singlova Ivana i Gordana potvrđuju da u njihovoj tihoj priči strpljenje plete glazbenu tapiseriju zajedno sa skromnošću, ne ostavljajući mjesta za slučajne zgoditke ili umjetnu ljepotu. Ljepota glazbe Auguste ne dolazi, naime, samo iz finih, jednostavnih pop melodija i njihovih ogoljenih tekstura. Dolazi iz savršeno isprepletenih vokala prijateljica koje tim istim vokalima najuvjerljivije i pričaju to svoje prijateljstvo, čak do te mjere da su izmjene glasova jedva primjetne, pretačući se jedan u drugi kao u kakvoj spontanoj igri. Da, ali dolazi i iz nečeg što je još teže pronaći na ne samo našoj glazbenoj sceni. Dolazi iz osmijeha, iz iskrene vedrine koju ne zrcale samo njihova lica ili oči koje im se uistinu stalno smiju (kao "njegove" u posve minimalističnoj "Između redova"), već cjelina koju tvore glazbom i pojavom, duhom kojim u svom radu odišu. A to se ne može glumiti.
Mogao bih, potrudim li se i pogotovo dadem li svojim sitničavostima maha, pronaći mane rukopisu Auguste. To je lako u svijetu pokorenom zavodljivijim stranama sarkazma... Samo, na "Sve što je nekada bilo važno" te nazovi mane imaju zapravo učinak odlika, one albumu daju krila, jer ovdje duh iznosi jednostavnost i iskrenost iznad puke forme. Auguste zvuče baš kako izgledaju na svojoj razoružavajuće jednostavnoj, opuštenoj naslovnici. Razoružavajuće jer ta jednostavnost i opuštenost ne dolaze tu namjerno ni slučajno – one su jednostavno tu.
Zato nema grubljih zahvata u glazbenu podlogu premazanu prvenstveno Gordaninom akustičnom gitarom i lakiranu "nepodnošljivo lakim" glasovima u stalnom dijalogu. Zato nema ni forsiranih rima, u tolikoj mjeri da se na trenutke, bar dok se ne predate ovoj glazbenoj poeziji, čini kako su neki stihovi i nezgrapni, izvan mjere. Ali ne, jer tu riječ neće izgubiti mjesto ni ako naiđe kakva tobože efektnija, prodornija,... kulerskija. Neće Auguste posegnuti ni za dodatnim bojama, ni po cijenu jednoličnosti, koja se ionako neće dogoditi. A nećete naći ni "alternativne" korijene, "opaki" podtekst ili poetsku inverziju: ovo je glazba ispruženih ruku, čistih dlanova, blagošću umivenog lica i velikoga srca. Nepremazana šminkom koja bi ukupnoj slici dala ekstenzije i razvukla je u možda obećavajuće, ali nužno slijepe ulice.
I kad iskoče iz naglašenije sjetnih okvira u kojima se, bar za ovu prigodu, najbolje osjećaju – kao u jazzom zaogrnutoj "Tražiš neki razlog" ili u neodoljivom singlu "Magla", koja baš kao da je zasvirala s kakve stare ploče – rukopis je već prepoznatljiv, a osmijeh još dugotrajniji. "Sjajim" će svakim novim slušanjem postajati sve manje upitnom pjesmom godine, a "Budiš more" će nad bubnjevima i klavijaturama podsjećati koliko je zapravo malo potrebno za jednu lijepu pjesmu, bar kad glazbu ne cijedite dodatnim računicama. I takvih je trenutaka prvi album Auguste pun, jer će vas svaka pjesma primiti za bradu i nježno vam okrenuti lice prema sljedećoj. Sve što je nekada bilo važno sada je, dakle, glazba. U Ivaninu i Gordaninu slučaju, iznova osmišljena jer su i one, baš kao i svatko od nas, jedinstvene i neponovljive. Kad se stvara bez maski i opterećenja, bez glume i zavirivanja u tuđa dvorišta, glazba je uvijek takva, iznova rođena, originalna i lijepa, baš kao organski glas svoga neponovljivog autora.
"Sve što je nekada bilo važno" pričat će vam otvorenim, nedovršenim rečenicama. Sa svojim slomljenim srcima i nježnim tugama neće vas tek razvlačiti po čak spomenutim nijansama sive, jer svaka tuga i svaki brodolom bit će otvoreni rađanju nečeg ljepšeg, nečeg novog nastalog upravo iz proživljenog i ispjevanog. To je nešto što sam prepoznao još u prvom im singlu, nešto što se dalo pročitati između redova, na licima što sjaje i bude more čak i kroz zagrebačku maglu. Pretjerujem? Možda i da, ali poslušajte ovih deset pjesama i prepustite se njihovom savršenom izostanku pretjerivanja.
U Hrvatskoj se zadnjih godina stvara jako lijepa glazba, u kojoj je impozantan udio debitantskih ostvarenja: Auguste dolaze kao novi vrh toga vala; gdje mu je obala sada čak "nije ni najmanje važno".
Toni Matošin
