Review
Treba moći, treba znati ne upasti u zamke koje je ova mlada kantautorica zaobišla gotovo vilinskim koracima, kao da ih nije ni gledala, prirodno, snagom golog, iskrenog talenta. Zamke ladičarenja, i to onog najinfantilnije vrste. Kad nešto u glazbi nepatvoreno lijepo, stvoreno da zvuči kvalitetno i univerzalno, dohvatljivo bez obzira na jezične barijere i žanrovska preslagivanja i unikatno bez obzira koliko se poveznica tijekom slušanja rojilo u slobodnom toku svijesti, pohitamo zvati i zamišljati "svjetskim" samo zato što zvuči... pa, "ne-naški". Kao da nije iz ove, kao, otužne europske zabiti koju stasiti među nama vole trpati na nepostojeće poluotoke ili joj davati "duhovite" nadimke ne bi li u svom sveznanju naglasili čemer kojeg sami hranimo. Irena Žilić, predivni glazbeni talent i bistra tiha voda među našim ponornicama što tu i tamo izbiju na sunce kao najljepši izvori, odavno je – bar mjereno suvremenim, sve ubrzanijim satovima – pokazala da zavrjeđuje samo superlative. I, što je još bitnije, da ti superlativi nisu cilj ni sami sebi svrha, već samo naklon pred autorskim iskazom za kojeg je, mimo svih žanrova i ladica, najljepše što možemo reći – da je lijepo što postoji.
"Travelling" je bio album koji je glasom i gitarom donio cijeli jedan svijet. Ne zvučeći "svjetski", već autentično, iskreno, bestidno lijepo. Irena je pjevala na engleskom kao da je s njim srasla, odnosno, kao da je to mogao biti bilo koji jezik. Pripao joj je silom vlastitog izbora i nije se bunila na sve otegotne niti polagala prava na olakotne okolnosti jezičnog odabira. Ta je zbirka pjesama naprosto bila i ostala tu, savršena baš takva kakva jest, bez vijeka trajanja. Novi album, sada prvo isključivo u digitalnom, a uskoro i u fizičkom formatu, trebao bi biti ili neka vrsta potvrde ili pak razotkrivanje. Ili pak oboje, u smislu da je talent potvrđen i razotkriven kao jedan od najvitalnijih i najznačajnijih na hrvatskoj glazbenoj sceni danas.
Grandiozne su to izjave na mjestu gdje zapravo i nisu potrebne, osim možda kao podrška, kao nužno bravo i dužno hvala. "Haze" je, naime, remek-djelo i iza tog prvog i, u trenutcima dok ovo pišem, otprilike dvadesetog dojma, čvrsto stojim. Zato te velike riječi oko nečeg tako malog i lomnog, krhkog u svom tkanju, nepretencioznog u svom formatu, a savršenog koliko je to bilo moguće. Zato oduševljenje i novi naklon. Jer, Irena Žilić ni ovaj put ne gura izvan ni iznad onoga što je uspjela pripremiti, iznijeti vlastitim glasom i obojiti tom nenametljivom glazbom u stalnoj mijeni. Na prvu će vam se učiniti da je zvuk drastično promijenjen i podebljan novom atmosferom, ali on je samo produbljen iz jednostavnog razloga što je posve novi korak, a svaki novi korak dovodi na novo područje. Irenin bosonog hod zazvučat će kao Emiliana Torrini koja se kreće unatrag, od "Fisherman's Woman" prema "Love in the Time of Science", pa ipak će na kraju svake pjesme opet biti samo svoja, ona sama u hrabrom stavu pred auditorijem kojeg je tiho dozvala. Kad malo ubrza ritam, u sjajnoj "X", pomislit ćete da će vas zaskočiti KT Tunstall iz svojih najboljih izdanja, ali Irena je i tu – "tek" ona sama.
Producent Mark Mrakovčić, koji se, korak po korak, album po album, promiče u jednog od najboljih koje trenutno imamo, dao je Ireninim novim pjesamama nužnu i od same autorice željenu širinu. Ivana Žabkar na violini i sintesajzeru, Lucija Potočnik na basu i Davor Marinac na bubnjevima pomogli su pak kao, pretpostavljam, savršena postava malog, tihog orkestra s jasnim zadatcima. Uvodna "The Moon" vrlo će jasno to dočarati na svojoj nepodnošljivoj lakoći postojanja, plutajući na likvidnoj glazbenoj podlozi koja uistinu jest odmak, ali i naprosto logični nastavak minimalizma "Travelling". Od takvog prologa nadalje pjesme će se pretakati jedna u drugu kao rano sazreli kantautorski pop, na istim poveznicama propitkujuće jave i škrto odgovarajućeg sna, opet pjevane vrsnim engleskim koji bi jednako uvjerljivo mogao biti i hrvatski ili armenski, možda i kakav vilinski iz Tolkienovih pripovijesti. Irena sama priznaje da su njezine pjesme zapravo uglavnom slike koje pokušava na taj način opisati. Zato se i njezini stihovi čine poput fragmenata koji jedva da tvore zatvorene cjeline, a svaka pjesma lako nameće boje što je prožimlju. "Haze" je nastajao kroz razdoblje od nekoliko mjeseci, dijelom prije, a dijelom za vrijeme rada u studiju i ta dinamika svakako je doprinjela tom protoku koji se, dok slušate album, čini prirodnim i lakim, kao da tako može raditi bilo tko. A baš to je najljepši dokaz visokih stvaralačkih dosega.
"Gave this body to the current, whirling colors, melting skies, to get over a hectic season changing it all...", pjeva Irena u "Into the Wind", škrtom, a jasnim koloritom prožetom lirikom koja jasno daje natuknice, ali se nikada ne troši u završnim izjavama. Ova prekrasna mlada dama prepušta se i na svoj način bori, u jednom trenutku kao tipični samostalni umjetnik, pjesnik ili patnik, kako tko uzme, a u drugom kao netko tko je jednostavno našao dobar bend i želi samo svirati i otkačiti se kolikoi kako joj ljubav prema glazbi to sugerira. Zato, bez ladica, bez smišljanja novih superlativa – "Haze" je malo, tek polusatno čudo, jedan novi svijet one iste Irene Žilić koja nas je oduševila s još tišim "Travelling". Jedan od onih albuma na kojima trebamo prije svega reći hvala. Sve ostalo stvar je doživljaja, osobnog trenutka u susretu s nečijom intimom ovako elegantno prenijetom u prostor javnoga.
Dakle, hvala, Irena.
Toni Matošin
« Travelling 
