MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Prosinac 2021
Format Albumi
Vrsta Acoustic / Acoustic Folk / Sevdah
Dodano Četvrtak, 13 Siječanj 2022
Žanr Pop-Rock
Length 1:19:07
Edition date Prosinac 2021
Država Globalno
Etiketa Samostalno / YouTube
Catalog Number -
Edition details objavljeno: 31.12.2021.; produkcija: Branimir Štulić
Tags Branimir Štulić

Review

Branimir Štulić, vođa legendarne Azre, grupe koja je žarila i palila bivšom Jugoslavijom početkom osamdesetih, krajem prošle godine na svom je YouTube kanalu objavio nov album pod naslovom „Splet“. Radi se o, kako je napisao, „klasičnoj duploj ploči s četiri strane“ na kojoj se nalazi 28 pjesama, uglavnom prepjeva Azrinih i njegovih samostalnih, starih pjesama ovoga puta izvedenih u kućnoj, poluakustičnoj produkciji. Nesumnjivo je ovim nesebičnim činom (jer na taj način je album svima dostupan potpuno besplatno!) razveselio svoje najvjernije obožavatelje, posebno ljubitelje one njegove kasnije faze stvaralaštva, obilježene jakim utjecajem sevdaha. Ali, vjerujem da nije oduševio ljubitelje stare Azre iz prve polovice osamdesetih.

Azra je već nakon dva studijska albuma, istoimenog prvijenca i „Sunčane strane ulice“, ostvarila zavidnu popularnost. Štulićev buntovni, opori glas s tekstovima kojima je opisivao urbane prizore, sociološke a kasnije i političke teme uz skladnu i žestoku glazbu, bili su posebni i drugačiji od svega što se tada pojavilo. Imali su i nekoliko uspješnih singlica: „Balkan / A šta da radim“ i „Lijepe žene prolaze kroz grad / Poziv na ples / Suzi F.“. Početkom osamdesetih bili su nevjerojatno uvježbani bend i svirali su na stotine koncerata po bivšoj Jugoslaviji. Vrhunac je bila serija koncerata koje su održali u tada već kultnom Kulušiću. Azra je bitno utjecala na pojavu niz drugih bendova već na samom početku o čemu najbolje piše Vinko Barić u svojoj knjizi „Hrvatski punk i novi val 1976.-1987.“, koji mu iskazuje zahvalnost za dvjestotinjak „odličnih, ili makar solidnih rock i post-punk skladbi“. Ondje sam pročitao i najbolji opis Štulićeve uloge u rocku ovih prostora: „Branimir Štulić je, moralno gledano, zaslužio doživotnu, debelu novčanu rockersku penziju samo za svoj genijalan opus 70-ih i ranih 80-ih.“

Postoje stvari koje svi pamtimo u životu: prvu ljubav, tulum, tučnjavu, prvu ploču, prvi odlazak na utakmicu ili, ako vam glazba još više znači - prvi odlazak na rock and roll koncert. U mom slučaju, bio je to upravo koncert Azre u Kulušiću, onaj drugi dan tog već spomenutoga niza koncerata koji su kasnije rezultirali trostrukom live pločom „Ravno do dna“, ujedno prvim trostrukim albumom na ovim prostorima. Stajao sam kao klinac u prvom redu, fasciniran nevjerojatnom uigranošću tročlanog benda kojega su činili Johnny na gitari, Mišo Hrnjak na basu i Boris Leiner na bubnjevima. Nizali su pjesmu za pjesmom, vrlo često ih i po nekoliko uvježbano spajali, Johnny je s lakoćom izbacivao nevjerojatne dobre stihove, a Mišo i Boris su bili nenadmašna ritam sekcija. Prvoga dana snimljen je taj, jedan od najboljih live albuma bivših prostora, a drugi dan se snimala ona scena za seriju „Smogovce“, ono kad Mazalo i Dunja idu na koncert s novcem kojega su prikupili u razredu, ali umjesto na koncert Tine Turner (kako je pisalo u knjizi Hrvoja Hitreca), u seriji su otišli na – Azru (!). Rijetki su koncerti u to vrijeme trajali puna dva sata, ali Azra je odsvirala mahnito, bez i jedne stanke, osim one kad je Johnnyju pukla žica na gitari koju je nevjerojatno brzo i vješto promijenio te bacio u oduševljenu publiku. Naravno, bacio je iza, a ja sam stajao naprijed pa nisam ulovio. Nije na tom koncertu bilo bisa, jer Azra bi odsvirala sve u komadu i uzalud je ekipa još dugo poslije pjevala ono „O-o-o“ iz pjesme „Užas je moja furka“, što se vrlo često znalo čuti kao poziv na bis i mnogim drugim kasnijim bendovima.

Nakon toga izišli su „Filigranski pločnici“, odlična dvostruka ploča, drugačija od prethodnih, laganija s pjesmama koje su podsjećale na Velvet Underground i Lou Reeda. Nakon toga je snimio u Frankfurtu nekoliko produkcijski boljih ploča. „Kad fazani lete“ bili su gitaristički žestoka ploča s puno riffova i energije, ali nije bilo Miše i Borisa, s obzirom da su bili na odsluženju vojnog roka pa se Johnny sam pozabavio i bas gitarom, dok mu je bubnjeve odsvirao Srećko Antonioli. Teorijski gledano, za mene to i nije bila Azra, ali je Štulić ionako često tvrdio „Azra – to sam ja“. Na „Krivom srastanju“ se vratio Boris Leiner, a ploča je unatoč brojnim sintesajzerima u nekim segmentima podsjećala je na onu prethodnu.
Ambiciozni Štulić planirao je proboj na zapadno tržište pa je snimio četverostruki „It Ain't Like In the Movies At All“, zbirka mekano odsviranih Azrinih pjesama na lošem engleskom, a na kojem se kao basist po prvi put pojavio Stephen Kipp. Album je zbog svađe sa zagrebačkim Jugotonom objavio sarajevski Diskoton. Bio je to Johnnyjev autogol i nakon toga sam prestao pažljivije slušati Azru.

Ali, Azra je još neko vrijeme svirala. S Leinerom na bubnjevima, Kippom na basu i pojačana s Juricom Pađenom na gitari, snimili su osrednji „Između krajnosti“, a nakon toga kao drugi live album „Zadovoljštinu“, snimku onog velikog koncerta održanog u Domu sportova (1987.) na kojemu nisam bio, a koji je dopunjen BIS-om, instrumentalnim improvizacijama na temu „Satisfaction“, koju su odsvirali nekoliko dana ranije u Ljubljani. Kasnije sam „Zadovoljštinu“ slušao na CD-ima i čini mi se da koliko god je Pađen poboljšao zvuk gitara, toliko je Kippov bas lošiji od onog Hrnjakovog, a u nekim momentima se osjeća i nerazumijevanje ritam-sekcije. Ipak, iz današnje perspektive gledano, otišao bih na taj koncert, jer bilo je ondje i nekih blistavih momenata koji bi me podsjetili na razdoblje moje rane mladosti.

Samostalna karijera Branimira Štulića s pratećim Sevdah Shuttle Bandom obuhvatila je nekoliko albuma: „Balkansku rapsodiju“ (1988.), „Balegari ne vjeruju sreći“ (1990.), „Sevdah za Paulu Horvat“ (1995.) te donijela nekoliko hitova za ljubitelje sevdaha i onoga što bi se moglo zvati etno-rockom. Ipak, kritičari a i starija publika se složila da je sve to bilo daleko ispod razine ranijeg Štulićevog opusa. Ali, Štulić, vrhunski intelektualac, posvetio se prijevodu Homerove Ilijade i potpuno povukao iz glazbenog života. Objavio je kao Azra još jedan album - „Blasé" (1997.), koji je bio sličniji njegovim samostalnim albumima nego onima iz vremena stare, dobre, tročlane Azre.

Svi znamo da Štulić živi u Utrechtu u Nizozemskoj, povučen od medija, rezigniran i s pravom nezadovoljan zbog toga što mu bivši i novi izdavači njegovih izdanja na području bivše Jugoslavije ne isplaćuju autorske honorare. Ipak, na svom YouTube kanalu kojega vodi pod imenom Petrović Petar ima gotovo 95 tisuća pratitelja. Ondje objavljuje svoje kućne snimke, poneki stari Azrin koncert, pa čak i studijski album ili neku svoju kompilaciju. I cijelo vrijeme dobiva riječi podrške, niz poziva da se vrati i dođe održati koncerte. Prema onome što se pisalo u medijima, bilo je uistinu zamamnih i konkretnih ponuda, ali ih je Đoni sve odbio. No, neposredno pred samu Novu godinu, podario je svojim obožavateljima novi dvostruki album.

Album otvara obećavajući instrumental pod naslovom „Globus“. No, u nastavku već slijedi pjesma „Bide My Time“ koja nas žalosno vraća na vrijeme „Balegara“. Nadalje, nerazumljiva mi je potreba za snimanjem starih, dobrih Azrinih pjesama poput „Poziva na ples“, „Između nas“ (u kojoj je uistinu pretjerao s kilometrima suvišnih solaža), „Ne reci mi dvaput“, „Gluperde lutaju daleko“, „Nemoj po glavi D. P.“, „Gospodar samoće“ i slično, koje su u onim prvotnim verzijama zvučale upravo savršeno, a sad ih je doveo do razine teške slušljivosti. Ima i nekih pjesama koje je odsvirao gotovo identično kao na prvim verzijama „I to se događa ponekad“ (ali bez vokala Borisa Leinera), „Doviđenja na vlaškom drumu“ ili „Izlazak iz kome“. Ali ima ovdje i nekoliko dopadljivih momenata poput pjesme „Zaprške“, „Dan“ ili „Fantazije“, koje možda mogu tek blago ublažiti stres lošijih izvedbi onih starih stvari. Kako Đoni nije izgubio smisao za humor, dokazuje pjesmom „Zlato moje mamino“ u kojem je i stih „Nema mojeg dike, loži na kubike“, ali nam ujedno ipak nameće ono retoričko pitanje: „Gdje je nestao onaj veliki pjesnik?“. Nejasno mi je zašto je Đoni nekim pjesmama promijenio ime: „Pouka“ ima novi tekst na melodiju one stare „Gorki okus“, a pjesma „Kako si“ je ona instrumentalna „Suzi F.“ s one već spomenute odlične stare Azrine singlice.

Produkcijski album je napravljen poprilično loše i nejasno: gitare zaglušuju jedna drugu, povremeno nepotrebno ponavljajući vokalne dionice, lupkanje udaraljki je često aritmično, a glasovno je onako patetičan. No, osjeća se smisao za prepoznatljive prateće vokale kakvima je nekad ukrašavao stare Azrine pjesme po uzoru na Beatlese. Općenito, materijal zvuči kao neuvježbani session s neke probe na temu Azrinih pjesama ili snimka lošijeg tuluma u ranojutarnjim satima.

U svakom slučaju, ovaj je materijal svakako razveselio njegovu najvjerniju publiku koja unaprijed potpisuje sve što Đoni izvodi i radi. Ako je Štulić sve instrumente odsvirao sam, kao i otpjevao sve vokale, treba mu priznati da je uložio ogroman trud, vrijeme i po tom pitanju, svaka mu čast. Ali, one starije obožavatelje, koji pamte blistava Azrina vremena s početka osamdesetih, ovaj će materijal ostaviti ravnodušnim, zaobići će ga u širokom luku i, lako moguće, neće ga niti poslušati. Kako bilo, Štulić je na svojem kanalu velikodušno poklonio svojim obožavateljima gotovo sat i pol glazbe, dokazao da je u poprilično dobroj sviračkoj kondiciji te da bi uz neki kvalitetan prateći bend i nužno pažljiviji odabir pjesama mogao održati još mnogo koncerata. A, najvjerojatnije, kao i ranije u protekla tri desetljeća - za to nije dobio niti centa, odnosno dobio je jedva neku 'siću' za posjećenost YouTube kanalu.

Ivan Dukić

Hits 438

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102 albuma