Review
Svirati dvadeset godina s bendom a ne snimiti nosač zvuka može značiti nekoliko stvari: ili nije bilo prilike, ili nije bilo materijala, ili ti jednostavno nije bilo stalo učiniti isto. Razumljivo je i prihvatljivo svirati za neki svoj gušt i uskog kruga ljudi koji će te u tome podržavati. Druženje je to, zafrkancija, ventil kroz kojeg ispuštaš sve ono što te muči u dosadnoj svakodnevici: posao, učmala sredina, politika...
Uvodna pjesma „Totalno prazni“ kreće žestokim rokanjem u stilu nekadašnje „Zadruge“. Tekst je socijalne tematike, a refren ima blage naznake pjevnosti. Ali već „Au, jeba te jarac“ zvuči kao kombinacija neke odbačene stare pjesme „Haustora“ ili „Dubioze kolektiva“, a tekstom opet iskazuje nezadovoljstvo položajem u radnoj sredini. „Strojevi“ su nova brza stvar iz nekog prošlog stoljeća koja pokazuje negativnost primjene strojeva uslijed čega dolazi do otuđenja čovjeka od svoje biti.
U pjesmi „Dokaši“ osjeća se utjecaj nekog starog „Zabranjenog pušenja“, a govori o teškom životu radnika na doku. Za razliku od drugih skladbi, ova mijenja tempo, sastoji se od nekoliko dijelova i aranžmanski je dobro dotjerana. „Dida pod mramorom“ ritmom, solom, pa i tekstom podsjeća na početke grupe „Hladno pivo“, govori o promjenama do kojih je došlo unutar jedne obitelji otkako dide više nema. Pjesma „Apartmani“ opisuje pojavu brze zarade kod pojedinaca koji pomoću iznajmljivanja apartmana podižu životni standard ondje gdje za to imaju priliku. „Marx“ je vjerojatno trebala biti slika nekog tko se sjeća prošlih vremena, ali je postala nabrajalica imena komunističkih ideologa, čini mi se da su propustili naglasiti poantu. „Bomba na voćnom trgu“ je opet neka žestoka i brza koja sigurno bolje zvuči uživo nego na disku. Pjesma „Masovni ukus“ priča je o pojedincu koji svoju individualnost pokušava utopiti u masi. Nedostaje joj neki kvalitetniji refren koji neće podsjećati na prve uratke „Prljavog kazališta“, ali ima barem nešto drukčiji aranžman od ostalih pjesama.
„Kaucija“ je tužna ljubavna priča koja opet malo previše podsjeća na „Hladno pivo“.
„Tata političar“ je zgodan pjesmuljak „um-pac“ ritma o razvedenim roditeljima. Vokalno razrađeno u okviru punk-gabarita, podsjeća pomalo na onaj nekad stari bend „Stiff Little Fingers“. „Mala zemlja“ kreće za promjenu na akustičnjaku, glazbeno odudara od ostalih pjesama, a i tekst je dopadljiv. „Prijateljska zona“ opet je brza i žestoka, pjesma u kojoj sam propustio poantu. A tekst završne pjesme „Granice“ aktualan je i zanimljiv, jer govori o dvoličnosti Europe slobodnih granica i žilet žice, a čak se i za gitarističku razradu može reći da ima potencijala.
Špurijus su: Karlo Silić (vokal), Ivica Božić Jojo (bas), Boris Tudor (gitara), Ante Sabalić Saba (bubnjevi) i Domagoj Božinović – vokal, akustična gitara.
Špurijus (u značenju: „nejasan predosjećaj čega, unutarnji glas, slutnja“) splitski je punk bend osnovan 1998. godine koji je izvan svojeg vremena. Na kraju, recenziju bi možda bilo najbolje završiti njihovim vlastitim citatom: „Na našoj strani perspektiva, ali kraj je strašan, to uvijek tako biva…“ (iz pjesme „Mala zemlja“).
Ivan Dukić
