Review
Bend ### ("the name of the band is ### hit something three times to pronounce it") dolazi iz Siska, nastao je 2012. godine i svira instrumentalni post/rock iako bi ja s obzirom na posljednje video uprizorenje i stapanje muzičko-vizualne komponente, mirne duše to nazvao instrumentalnim post-apokaliptičnim rockom. Bend se sastoji od tri momka koji su uz glazbu spojili ljubav prema filmu kroz već spomenuti B.A.K.A kolektiv (Balkanische Anti Kunst Aktion) te ujedno "odrađuju" i dizajnerski dio "posla" (coveri, plakati) kroz This Town Needs Posters (DIY print).
Dakle, svojevrsni umjetnički perpetuum mobile iz Siska, to je sada već drugi bend u nizu o kojem pišem (Bezbeli Apstraklije, Sarajevo), a da funkcionira na principu "zatvorenog kruga". Iza sebe imaju 3 EP-a o kojima ovdje planiram nešto napisati i jedan "split tape" sa vinkovačkim Punčkama. Sve to možete naći/preslušati/besplatno skinuti sa njihovog službenog bandcamp profila.
Prva dva EP-a "###" i "Mulj" su izašla prošle 2013. godine dok je "Olovo" recentno izdanje izdano u srpnju ove godine. Ono što je zajedničko kod sva tri izdanja jest broj pjesama (3 na svakome) te atipični podugački naslovi pjesama koji su meni osobno zanimljivi i sasvim se dobro uklapaju u neopterećenost i kreativni impuls na kojem je sazdana čitava ova priča iz Siska.
Grad Sisak je (barem za nas koji ga pratimo kroz medijsku sliku koju nam plasiraju) "grad slučaj" prožet beznađem, političkom trgovinom, korupcijom, industrijskom propašću. Ako malo bolje razmislimo, nije to nešto neprimjenjivo na veliku većinu Republike Hrvatske, ipak, Sisak kao nekada razvijeni industrijski grad predstavlja svojevrsnu "perjanicu" sa negativnim predznakom u tom segmentu erozije društva. Ako kroz prizmu toga gledamo na ###, može se barem u onoj početnoj emociji povući paralela s Goriborom (Bor) koji iako djeluje u drugom muzičkom spektru, neizostavno u sebi nosi sjenu visokih industrijskih dimnjaka iz kojih sukljaju kancerogene čestice "napretka".
Stoga ne treba čuditi kada ### u svojim video uprizorenjima koristi prostor sisačke željezare a sekvence na trenutke podsjećaju na scene iz filma "Stalker" Andreja Tarkovskog što donosi postapokaliptični štih priči. Čitav taj "background" odnosno pozadinska slika daju posebnu težinu i samom muzičkom iskazu kao jednom od tri sastavna elementa kojima uz (film i dizajn) ovaj trojac barata.
Muzika ### predstavlja (nešto slično kao kada sam radio album našičkog Portmana "The man who carries a light") savršeni soundtrack svijeta koji dolazi ususret slušatelju, sa slušalicama u ušima imaš dojam da si ti u centru te košnice oko tebe koja te se niti najmanje nedotiče. Jaki rif kao u npr. "Iako se ne zna tko ti je otac ti si ipak jedna sjajna jegulja" (sa "###" EP-a) na koji se samo "zakači" ritam sekcija i otpočne muzičko putovanje koje završi kulminacijom buke i znoja, je ogledni primjerak kako ovdje stvari funkcioniraju. "Na obalama Kupe rasli smo, padali u mulj" ("Mulj" EP) započinje laganim hipnotizirajućim uvodom da bi ubrzo prerastao u divlji trk i raskoš buke nošen ponajprije bespoštednim bubnjanjem koje bez da umanjujem doprinos ostatka benda, predstavlja izvorište sirove snage ovih izdanja (poslušaj: "Ovo je fotokopija jedne stvari koja postoji u stvarnom životu").
Na koncu EP "Olovo" kao posljednje u nizu je samo logičan nastavak onoga što donose prva dva izdanja, ipak, ne mogu a da se opet ne vratim na audio-vizualni spoj onoga što donosi recentni uradak "Tristo naopakih križeva". Prije svega, na "teškim" riječima treba biti škrt i oprezan, jer ako ih prečesto koristiš onda se ofucaju, postanu štrace s dna kace, bezvrijedna hrpa floskula. Ipak, ideja, realizacija, prezentacija, muzička kulisa i zapravo sve što donosi "Tristo naopakih križeva" je nešto nenadjebivo i usudio bih se reći ne baš često viđeno kada je o domaćoj (čitaj: regionalnoj) sceni riječ. Uostalom, pogledajte i sami pa posvjedočite što sve volja, talent i kreativni umovi mogu "proizvesti" s minimumom sredstava i puno ljubavi.
Ako se povedemo onom da u svakom zlu ima nešto dobro, ### je definitivno zdravi dio odumirućeg tkiva jednog društva na samrtnim mukama. A ovo naše, mediokritetsko, poseljačeno, osiromašeno materijom a ponajprije duhom, definitivno odapinje posljednje trzaje.
Mihael Pinter
