Priču koju smo započeli intervjuom s Mahkeyem, zaokružujemo s njegovih 7 presudnih. Mahkey će sredinom godine objaviti svoj solo album, a koji je već ranije najavio s nekoliko kvalitetnih singlova.

Nirvana - "Nevermind" (1991.)

Moja prva sjećanja iz Njemačke su upravo vezana uz album Nevermind. Gledao sam MTV i mama je rekla da sam bio hiperaktivno dijete s OCD-om: ne može se "kafa popit" od mene, osim kada se upali MTV
sjedio bi, slušao i upijao.
Nevermind je oblikovao moju percepciju što to znači pjesma, osjećaj, što to znači biti svoj.
Suosjećao sam tada nešto što neću razumjeti još mnogo godina. Sjećam se da sam postavio pitanje bratu koji je 7 godina stariji od mene, a koji je isto k'o klinac "bio" u Nirvani .
A zašto se pjevač ubio?, gledajući isprintanu sliku njih trojice, a Cobain sjedi ispred prekriženih Nogu.
Imao sam feeling kao da ću tako izgledat jednog dana.
S godinama sam postao više usmjeren prema albumu In Utero, ali kroz boje Neverminda sam ja počeo shvaćat svijet oko sebe.

Deep Purple - "Machine Head" (1972.)

Prvi bend koji je ikada kročio u moje uši i dušu poslije Nirvane je Deep Purple. Najbolji prijatelj koji je i svirao sa mnom u prvom bendu, danas smo i dalje najbolji prijatelji, Bojan, mi je donio CD u školu, tako da smo izvršili transfer, ja sam njemu dao Nirvanu, a on meni Deep Purple.
Kada krene Highway Star sam krenuo na putovanje "chasing stars"
Tu sam prvi puta shvatio da možda mogu ići u visine s glasom i da me taj osjećaj oslobađa
Puštao sam album na repeat pokušavajući pjevat sve šta pjeva Gillan. Mogu mislit kako je bilo mojoj obitelji u tom trenutku jer bio sam uporan, svaki dan bi vrištao dok ne dobijem visinu.
Kako je vrijeme prolazilo tako sam ulazio u formu, nisam to tada ni shvaćao. To je bilo negdje 6.-7. razred. Taj CD još uvijek imam, odavno je izlizan, ali ga čuvam, neuništiv je.

Led Zeppelin - "Led Zeppelin IV" (1971.)

Kako kreće i sam album (Black Dog), tako je krenula nova era u mom životu. Pustio kosu, izrasto 15 cm u vis. Ne znam jel prikladno, al' bi se trebalo napomenut. Poslije sedmog razreda išlo se na maturalac, i to nigdje drugdje nego u Orebić, gdje smo snimali i album, tamo gdje je bio moj dom u Izbjeglištu. Tamo sam proveo dio svog života i mnoga ljeta. Tu je krenuo Rock "n" Roll u mom životu. Nisu svi stali u veliki bus tako da je nas 15-ak išlo u mini busu. Ja sam nosio svoj kazić, a frend je ubacio taj "Led Zeppelin" u moj kazić i u moj život.
Tijekom putovanja bio sam naslonjen na stražnja vrata koja nisu bila zaključana i dok smo slušali Zeppeline vrata su se otvorila, a ja sam krenuo ispadat iz kombija i u zadnji čas sam se pridržao za drugi dio vrata, a prijatelj me istovremeno povukao unutra. Svi smo se pogledali uplašeno nasmijani pod adrenalinom dok sviraju Zeppelini.
To ljeto ljeto sam izgubio nevinost i prvi put se napio. Šta da kažem? Zeppelini...
Tu je počela moja ozbiljna pjevačka želja. Prokleti Rock "n" Roll je ko masna voda, što je više piješ to ti se više pije.

Bijelo Dugme - "Uspavanka za Radmilu M" (1983.)

Kroz sve te godine, negdje na kraju tog istog sedmog razreda mi se pridružilo Bijelo Dugme. (Bio sam na koncertu u Maksimiru)
Moj band je počeo radit na Hrvatskom, a ja sam ošišao u drugom srednje dugu kosu,
Sa undercutom na jednoj strani kao "Tifa". Makar sam se furao na njega više, album Uspavanka za Radmilu M mi je i danas najbolji album od Bijelog Dugmeta, pogotovo jer sam navodno bio u kući dotične "Radmile M", jer je dečko sa kojim sam se družio u Orebiću dolazio iz Sarajeva i ona mu je u rodu. Što kaže Bebek Rock "n" Roll ide jako il' nikako.

U mojoj srednjoj školi, koja nam je omogučila glazbene aktivnosti, do mejre gdje smo osnovali glazbenu radionicu uz ravnatelja Čečure i profesorice Jagode, imali smo koncerte gdje bi prvi puta pjevao pred publikom i to pred 600 ljudi. Nama je to bio Wembley, prvi novinski članak iz tog doba još držim negdje u kući, onomad je klima u Zagrebu postala napeta jer su se događale jako zbunjujuće stvari, poput ubojstva Luke Ritza i Frane Despića, mi smo suzbijali još većim angažmanom, nije mi bilo jasno, zar stvarno nemamo gdje otići kao klinci nego se skupljamo po parkovima na onaj najgori način.
A nama je bilo do zajebancije i do sviranja. Najbolji prijatelj i ja smo imali probe često po parkovima svirajući "U vrijeme otkazanih letova". Surovo vrijeme, a opet smo nalazili spas u toj mjuzi i zajedništvu. Tada sam naučio da ono što radimo i pjevamo, Bijelo Dugme, spaja punkere, metalce, grungere, cajkaroše u jednu dvoranu. Nema te politike koja to može. Krajem trećeg razreda počeli smo svirati po "kafanama" ne kafićima, "kafanama", a uz nju idu i druge stvari.

The Doors - "Soft Parade" (1969.)

Iako su ušli u moj život mnogo ranije, nakon srednje škole kreće razdoblje loših međuljudskih odnosa, velikih količina svirki, alkohola i usamljenosti.
Upravo kroz taj oblak dima mi se ukazala slika Jimba, za kojeg sam imao osjećaj da je kraj mene i da me razumije. Moj život je postao "Soft Parade". Toliko stresa i otrova oko mene sam riješavao bezbrižnosti, koncertima, ludiranjima i životom u petoj brzini.
I kada krenu stvari po zlu, samo bi na glas rekao "This is the best part of the trip, this is the trip"
Svaki dan je vikend, svaki dan se ide do kraja, ne želim uopće otvarat tu pandorinu kutiju u kojoj se moj život nalazi od 20.-25. godine. Može se reći da sam dvadesete i komad tridesetih unutar tih 5 godina potrošio, Iscjedio i zapalio. Na kraju dana nebi to mijenjao ni za što na svijetu, jer je to monolit svih pjesama koje sam napisao i koje ću napisati dok ne zagrizem travu. Koju god pizdariju napravio, kako god bi eskaliralo, što se više gomilalo, to je moj osmijeh bio sve veći, kao da pokušavam oborit sve rekorde. Mogu reći da mi je drago što nisam bio medijski eksponiran tada jer me možda više uopće ne bi bilo.

Sixto Rodriguez - "Cold Fact" (1970.)

2017. sam preko gastritisa došao do prvih napadaja panike i anksioznosti koje dan danas suzbijam.
Tada, alkoholom natečen, otišao sam u onu stvar, htio sam to ispravit marihuanom, pogoršalo je.
U avionu, leteći iz Dubrovnika, dobio sam napadaj panike koji mi je promijenio život. Nakon prvog pokušaja apstinencije (40-ak dana), nekako sam održavao balans i izgubio oko 40 kila u 2 mjeseca. Nisam mogao ni zamislit što me točno sve može čekati. U tom nekom preispitivanju svog života i svega što se dogodilo, otkrio sam dokumentarac "Searching fo Sugarman"
U tom trenutku sam upijao po prvi puta nakon dugo vremena sadržaj koji me obuzima i daje mi nadu, daje mi snagu. Tokom godina brat i ja smo imali nekakav "Break" u odnosu koji je bio jako blizak, zdrav i bratski. Slušajući Sixta, vratili smo taj odnos, on nam je dao novu priliku jer smo kužili njegove fore, priče uspoređivali s našim. "My Statue's got a concrete heart, but you're the coldest bitch I know" i "A monkey in silk is a monkey no less" su bile situacije gdje bi točno znali opisat osjećaj u kojem se nalazimo. Recimo, James The Weak je onaj lik koji odjednom ne ide više s dečkima na pivu „svojim odabirom". Otkako je s novom curom više ne voli ići na nogomet četvrtkom, a Flogging Molly mu više odjednom nije tako napet bend. Tu revoluciju koju je pobudio Sixto u Južnoafričkoj republici, je pobudio u mom životu. Dao mi je retrospektivu onog života kojeg sam ispretjerano živio. Sada kada se slegla prašina i ostaneš prljavog lica, praznog srca i s tuđim teretima, treba počistit svoju "Avliju"

Sjedio bi navečer uz svoje uobičajene flaše vina i slušao kako mi Sixto govori: So don't try to impress me your're just pins and paint and don't try to charm me with things that ain't.
Želim nekome podariti tako miran san kao što je "Cold Fact" meni.

Rage Against The Machine - "Rage Against The Machine" (1992.)

Na planeti se neće dogoditi više ovakav spoj. Ovaj album i cijeli bend je cijeli moj život. Ne mogu ga ne spomenut. Sav bijes i bol koju osjećam skupljen u grudu izlazi van, općenito Morello i s Cornellom (kojeg ću spomenuti na kraju), općenito sve vezano za Toma Morella je toliko genijalno i reći ću napaljujuće da mi se sad sve kose dižu. Tekstova sam tone napisao slušajući ih, pjevajući, naučio sam i repat upravo na tom albumu. Soundgarden sam neobičnim putem pronašao u Audioslaveu, jer od Nirvane nije bilo mjesta za ikog drugog dugo godina u životu. Razmišljanje i način rada RATM-a, možda ne izgleda tako, je toliko utjecalo na moj rad i način kako radim u studiu s Rejhanom koji je i sto u toj košari RATM-a. Na koncertima u ranim dvadesetim bi završavali sa "Killing in the name of"
Kupovao sam nekoliko mikrofona jer bi ih razbio i to je bila zadnja pjesma, idemo u bubnjeve, buka, kraj. Među ljude.
Na jednoj motorijadi uz rijeku, skinuo sam se i poslije bacanja mikrofona bacio sam se u rijeku. Mislim da nije bio niti peti mjesec. Svaki put kada zapnem u koracima koje trebam učinit da me učine sretnim glede karijere i života "We got to take the power back"

Htio bi samo naglasiti da je jako teško bilo ići u široko jer bi se tek onda izgubio u svemu pa sam uzeo albume koji su baš najviše utjecali na mene, ali zato moram spomenut Linkin Park, SOAD, Alice in Chains, Black Sabbath i Soundgarden.
Zadnjih tri godine sam se jako spojio sa Cornellom koji me "natjerao" da uz vrištanje odsviram i gitaru u totalno drugoj metrici. Još radim na tome i mislim da ću do kraja života. To je neki novi temelj mojih tridesetih i dekade koja je počela mojim novim albumom, to je najava kocnerata koje ću imati s albuma "Osobni karton izbjeglice" Sabrao sam cijelokupno iskustvo u jedan kocnept i njega ću vam uskoro prezentirat na pozornicama lijepe naše. Jedva čekam, vrijeme je došlo. Naći će se koja pjesma upravo ovih izvođača o kojima sam pisao.