Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Ma zapravo već dugi niz godina pokušavam nekako obilježiti jednog od svojih favorita kada je u pitanju rock n' blues gitara.

Stephen (Stevie) Ray Vaughan je ime koje nisam sam otkrio već mi je na njega skrenuo pozornost moj vjenčani kum, koji mi je samo jednom donio audio kasetu i poručio da poslušam to, da čovjek nije normalan. Naravno da sam to učinio i iako u svojim ranim dvadesetima i iako sam duboko bio "ufuran" u klasični, tradicionalni, akustični blues, nakon preslušavanja kasete ostao sam osupnut svirkom. Bilo je to nešto što su mi nekada, ali i tada mogli ponuditi samo albumi Wintera, Hendrixa, Claptona, Greena, Mayalla i njima bliski glazbenici. Ti vrapca, ovaj čovjek svira toliko osobno, toliko je "full in" da to jednostavno nije za povjerovati.

Nedugo potom počeli su između nas kružiti ploče na koje smo se oduzimali i gutali ih u našim seansama preslušavanja albuma. Da, doista, sada kada bolje razmislim te naše slušalačke seanse uvijek su imale dobar odjek među nama, jer se nismo ustručavali posezati za novim, mladim i nepoznatim imenima. Nismo bili ograničeni, niti smo željeli živjeti u prošlosti, već kroz glazbu ići dalje, upoznavati nove i još nepreslušane albume, glazbenike i njihove radove. Jedno od takvih otkrića svakako je na prvom mjestu bio upravo Stevie a potom i Duke Robillard pa Ronnie Earl. Bila je to nekako "nova" trojka koja je postavljala neke nove limite u ovoj glazbenoj branši. Stevie je svakako tu stršio kada je u pitanju onaj malo čvršći i izraženiji rokerski štih. Njegovo pojavljivanje na poznatom i priznatom europskom i svjetskom jazz festivalu izazvalo je pravu buru negodovanja i zvižduka. A da bi samo niti dvije godine kasnije na istom mjestu doživio prave ovacije prihvaćanja i odobravanja te i takve prezentacijske forme svog jedinstvenog glazbenog izričaja.

Stevie je stasao i u cijelosti sazrio u svom rodnom Teksasu u kojem je bio izuzetno prihvaćen i poznat. Mora se priznati da je ta njegova glazbena priča svoj puni obol dobila upravo u ovoj američkoj saveznoj državi. Uz Tommyja Shannona na basu i Chrisa Laytona na bubnjevima, Stevie je žario i palio s bendom Double Trouble, a potom se 1985. bendu pridružuje inventivni Reese Wynans na klavijaturama i od tada kreće još snažnija njihova glazbena priča. Fantastični Stevie, ubitačna ritam sekcija i koloritni Reese bili su strašna, impresivna ekipa koja je od 1985. do 1990. izazivala pravu euforiju gdje god se pojavili. Kao i puno puta do sada, nitko nije mogao ni sanjati da će se tragična priča ponoviti i oduzeti nam još jednog sjajnog i nevjerojatnog glazbenika. No, nažalost, to se dogodilo i ponovo je prst sudbine odredio neke druge pravce i prioritete.

Kada bi se pisalo o glazbi koju izvodi SRV i njegovi Double Trouble, onda bi se priča protezala tko zna koliko daleko i dugo, priča ne bi imala kraja i Stevie to zasigurno ne bi volio. Koliko sam upućen, uvijek je vjerovao u ono što radi i izvodi, vjerovao je ne u rock ili blues n' jazz, Stevie je vjerovao u glazbu i tako je cijeloj priči i pristupao i, naravno, sva publika sve to i dan-danas prepoznaje i, što je najvažnije, cijeni. I da, svi mi koji itekako volimo ono što je Stevie radio, nikada nećemo kazati da to nije vrijedno, upravo suprotno, uvijek ćemo isticati svu vrijednost i važnost njegovog glazbenog stvaralaštva, koje je bez imalo sumnje ostavilo nevjerojatno dubok trag u modernoj glazbi 20. i 21. stoljeća.

Nabrajati albume, opisivati pjesme, nastupe ili bilo što drugo bilo bi pomalo smiješno jer ovaj tekst nije zbog toga, on je napisan za "one & only SRV."

Yours,
Mladen Loncar - Mike