„Sve je lako kad si mlad, svako odijelo dobro ti stoji, a svaka rana manje boli“.. poznati su stihovi u kojima ima istine, doduše ne apsolutne, jer ona ne postoji kao ni savršenstvo koje je potrebno jedino u matematičkim izračunima; uvijek se zavlači i skriva u sivim zonama, stvarnom i imaginarnom međuzemlju.
U osamnaestoj godini i sam đavo lijepo izgleda, u tim si godinama sretan jer za tebe postoji budućnost.
A sretan si i zato što si rastao i razvijao se u vrijeme najimpozantnije glazbene erupcije svih vremena, u vrijeme kada se rađao rock sa svim svojim avatarima. Sretan si što si bio na jednom rođendanu na kojem je mlada Meri Cetinić sjela za klavir i pjevala Janisine pjesme; sretan si što su ti roditelji kupili gramofon na baterije, popularno zvan mangiadisci, kojeg si ponosno nosio po gradu, a iz njega je treštalo „All you need is love“; sretan si bio kao prasac u blatu kada su ti iz Engleske od firme Tandy u kartonskom omotu, a bez plaćanja carine stizali albumi mnogih poznatih i tada nepoznatih bendova čija si imena birao nasumce iz kataloga i niti jednom nisi mogao pogriješiti u odabiru; kako sretan i uzbuđen bio si uvijek kada bi provirila naslovnica albuma, koji često i nije bio tvoj prvi izbor; sretan si bio kada bi iz najlona izvadio crnu plastiku s rupom na sredini, s koje si prethodno pažljivo obrisao prašinu i oslobodio je statičkog elektriciteta, te na nju polagano spustio ručicu svog prvog gramofona da bi se iz zvučnika od šperploče širili zvukovi Led Zeppelina, „Born to be wild“ Steppenwolfa, „Allright Now“ grupe Free, Deep Purplea, Genesisa, Mike Bloomfielda i Al Coopera, unjkavi glas jednog od braće Gibbs kako pjeva „New York Mining Disaster“, pa mistična frula Ian Andersona u jednoj od najboljih obrada majstora Bacha – nezaboravnoj „Bouree“, ili urnebesne udaraljke, magičan zvuk Gregg Rolievog Hammonda i gitarski solo Carlosa Santane u eponimnoj „Jingo“, pa nezaboravni falset Iana Gillana u „Child In Time“.
Koliko si sretan bio kada si taj Iskrin gramofon zamijenio sa Thorensom, a iz Celestion zvučnika se širio u koncentričnim, uvijek hipnotizerskim krugovima glas Jima Morisona kako pjeva „Unknown soldier“, uvijek prepoznatljivi zavijajući zvukovi Keith Emersonovih orgulja, gitarske improvizacije tada najbržeg gitarista Alvin Leeja i njegovih Ten Years After, atomski riffovi PeteaTownsenda i manijakalno bubnjanje Keitha Moona, promukli Janisin glas na kojeg je mama Cassna Woodstocku ostala doslovno otvorenih usta, kako emocionalno pjeva Gershwina.
Koliko si sretan bio kada ti je u ruke došao dupli album „UmmaGumma“ prepun psihodelije, prepun teških boja u dvije nezaboravne „Astronomy domine“ i „Careful with the axe Eugene“.
A kakav je tek bio trenutak kada si po prvi put čuo čudo od pjesme, svojevrsni sveti gral rocka – „Stairway to Heaven“, koja ti je i danas najbolja pjesma svih vremena.
Koliko si sretan bio što si igrom slučaja ili pak nekim određenim scenarijem dijelio mjesto na Pjaci sa Gobbom, Kriflom, Mladenom, Pjerom, Patkom – kasnijim članovima jedine prave i prve blues skupine koja i dan danas svira pod imenom „Otprilike ovako“; što je u tvom malom sobičku 2 x 2 u odabranom društvu na klasičnoj gitari po njenim žicama prebirao Ivan Korunić.
Koliko si sretan bio kada bi u popularnoj diskoteci „Arkada“ pustili „Nights in white satin“, a ti bi iskoristio priliku i čvršće se stiskao uz ljepši spol. Ili kada si u subotu otišao na ples u Dioklecijanovim podrumima gdje si prvi put čuo za Vedrana Božića, ili na terasi Dalmacija vina gdje si isto po prvi put čuo kako u živo zvuči Hammond pod rukama Tihomira Popa Asanovića, ili kada je sugestivan glas Dade Topića je pjevao „Makedoniju“.
Koliko si sretan bio kada su najavili da će na radio Luxemburgu pustiti cijeli bijeli album Beatlesa, ili kad si na njegovim radio valovima čuo jedan od najboljih instrumentala svih vremena „Albatross“ grupe Fleetwood Mac.
Koliko si bio sretan kada si prvi put u košarkaškoj dvorani „Jugoplastike“ poslušao genijalce sa juga bivše države – Vlatka Stefanovskog i društvo, kada su se u istoj dvorani šepurili Bijelo dugme predvođeni Goranom Bregovićem,po mnogima ,rafiniranim plagijatorom, ili kada je u Splitu svirao, u to vrijeme vrlo popularan bend Tremeloes, ili kada si bio na neponovljivom događaju u rodnom gradu – koncertu Dire Straitsa.
Koliko si sretan bio kada ti je poznanica ostavljala remitendu New Musical Expresa ili Melody Makera, pa si događaje iz njih ponosno prepričavao među ekipom.
Koliko si bio sretan što ti je u ruke došao „vodič kroz cestovnu galaksiju“ Jacka Kerouaca „On The Road“, te obavezno erotsko štivo tvoje generacije „Rakova i Jarčeva obratnica“ Henrya Millera.
A što tek kazati o zadovoljstvu kada se na ekranima pojavio jedan od najboljih filmova svih vremena „Odiseja u svemiru“ sa esencijalnom scenom kada se kost bačena u zrak u slijedećoj pretvara u svemirski brod.
Baš sve ipak i nije bilo tako dobro.
Posljednja stepenica dobre sreće ujedno može biti i prva stepenica loše sreće, jer se crno bijeli svijet ciklički i neprestano izmjenjuje.
Zla sreća ili nesreća u tim godinama je kronično pomanjkanje novca, nesreća je što tada nije bilo organiziranih odlazaka na koncerte, zla sreća bio je trenutak kada ti poznanik uvali LP „Aoxomoxoa“ grupe Gratefull Dead bez prethodnog slušanja, a ti se nakon prvog slušanja zapitaš „na čemu su oni zaboga“.
Bio si zaista nesretan i tužan kad si čuo da među nama više nema kralja Elvisa, Brian Jonesa, John Lennona, Jima Morrisona, Janis Joplin,Jimija Hendrixa.
Ipak u nemilosrdnom brojanju lijepih i grubih stvari možeš s lakoćom utvrditi da je bila velika sreća rasti uz takvu glazbu, ipak smo bili, ne svojom voljom, povlaštena generacija.
Za razliku od današnjih kojima su već danas, kao i u budućnosti glazbeni uzori biti DJ-ovi koji, zamisli, „stvaraju“ glazbu na svojim PC-ovima, ili još gore kojima će skladbe od početka do kraja stvarati sami kompjuteri.
Možete me nazvati nostalgičarom, no ni u ludilu, ni za nikakve novce ne bih mijenjao svoje glazbene uzore, ljude od krvi i mesa sa svim njihovim vrlinama i manama- prave anđele i demone rocka.
