Kompilacija
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Glasoviti njemački saksofonist i klarinetist Peter Brotzmann preminuo je 20. lipnja u snu, u 83. godini života. Iako je dugo osjećao zdravstvene tegobe, neukrotiv, neumoran i beskompromisan, kakav je bio, Brotzmann sve do kraja života nije odustajao od onoga što je ispunjavalo njegov život, što je činilo smisao njegovog života - sviranja free-jaza. Činio je to s tolikom strašću, uvijek bespoštedno, ne razmišljajući kako to utječe na njegovo zdravlje. Naime, oni koji su ga gledali i slušali na koncertima mogli su osjetiti koliko je njegovo sviranje zapravo bilo mukotrpan fizički posao. Posebice se to osjećalo u novije vrijeme, kad je ušao u pozne godine. Poslije koncerta bio bi potpuno iscijeđen i iscrpljen. No, početkom godine, kada se vraćao u Njemačku s rezidencija u Varšavi i Londonu, bolest je eskalirala i doživio je potpuni zdravstveni slom i završio je u krevetu. Svjestan da je situacija krajnje ozbiljna, ovim se riječima preko weba obratio obožavateljima: “Hitna pomoć, reanimacija, intenzivna njega... Nemam pojma kako će budućnost izgledati i ne, neću moći svirati, barem ne u bližoj budućnosti, znači nema putovanja i penjanja na pozornice. Nema dobrih vijesti, prijatelji moji. Ali tako je kako je, i da, dat ću sve od sebe da ostanem s vama.”

Nažalost želja mu se nije ispunila, ali zauvijek će ostati u našem sjećanju, u iskustvima što smo ih proživljavali zajedno s njim. Nezaboravni su bili njegovi ulasci u klubove ili koncertne i kazališne dvorane. Kad bi se pojavio, onako ozbiljan i usredotočen na ono što ga očekuje u glazbenom smislu, svi bi utihnuli, promatrali bi ga sa strahopoštovanjem. Jedno od mojih sjećanja na prijateljstvo s njim vezano je uz događaj koji je započeo svađom, zapravo njegovim ispadom tijekom jednog nastupa, a slušao sam ih zaista puno. Naime nije tražio velike honorare, volio je svirati u klubovima gdje bi osjetio dah prisutnih i ostvarivao komunikaciju s njima. Tako je bilo na njegovim mnogobrojnim nastupima u Zagrebu gdje je predstavio svoje različite sastave. Potaknut takvom prisnom interakcijom, jednom sam se šuljao i valjao po pozornici fotografirajući i pokušavajući uhvatiti neuobičajeni kadar. Koristio sam fotografski aparat na kojem je stalno svijetlila crvena žaruljica što ga je navelo da pomisli da se radi o kameri za video snimanje. U jednom trenutku, dovršivši svoj solo, obrušio se na mene povicima, pitajući me jesam li tražio dozvolu za video snimanje, zašto to radim kad to nije moralno, tjerajući me s pozornice tražeći da zaustavim snimanje. Publika je zanemarila koncert - njegovi su suradnici cijelo to vrijeme svirali - i sa strepnjom je pratila što se događa. Povukao sam se, a poslije koncerta sam mu prišao i objasnio o čemu se radi. Odmah se ispričao. Do tada smo bili samo stari poznanici, a nakon toga dobri prijatelji.

Rušilačka sila

Zapravo, glazbeno to nije bila dobra situacija za koncert jer ipak je to bilo uznemiravanje umjetnika, a Brotzmann kao da je uvijek svirao u transu, lebdeći iznad nas smrtnika i usisavajući nas u svoj SF jazz svijet. Bio je poznat po žestokom, napadačkom istupu i reskom zvuku, kao da je svojim puhanjem želio razdrapati saksofon, kao da na njemu želi iskaliti svoj bijes. Kroz svoje je glazbalo zastrašujući režao, pilio, rašpao, hoblao. Na svakom koncertu kao da je već od prve sekunde svojim moćnim zvukom želio otpuhati sve prisutne, kao da bi ih pogodio silinom orkana ili dekompresijske eksplozije. Kad bi krenuo prisutni bi mislili da ta silina, ta grubost, ta agresija, ne mogu trajati vječno, da se u jednom trenutku mora umiriti i odahnuti, ali to su bila razmišljanja onih koji na to gledaju logično, racionalno, no on se nije pokoravao prirodnim zakonima. Adrenalin koji ga je tjerao kao da se obnavljao i bujao napajan reakcijama publike i suradnika. Taj intenzitet je trajao i trajao i trajao, rušeći sve pred sobom - razbijajući predrasude i zakone fizike. Bio je jedan od malobrojnih glazbenika koji su često nastupali u Zagrebu, a nakon toliko koncerata naša je publika mislila da već zna što može očekivati, ali i to je bila predrasuda. Uvijek bi iznenadio novim ekstravagancijama.

Rođen 6. ožujka 1941. u Remscheidu u Njemačkoj, Brotzmann je izvršio ogroman utjecaj na free-jazz glazbenike diljem svijeta. U mladosti je želio biti slikar i studirao je slikarstvo u Wuppertalu, ali je postao nezadovoljan umjetničkim galerijama i izložbama. Svoju nadarenost za slikarstvo poslije je iskoristio za dizajniranje naslovnica većine svojih albuma. Još kao student u Wuppertalu otišao je na svoj prvi jazz koncert na kojem je slušao američkog jazz glazbenika Sidneyja Becheta koji je na njega ostavio snažan dojam. Također već tada je bio fasciniran glazbom Milesa Davisa i Johna Coltranea, no glavni utjecaj na njegovo poimanje glazbe izvršio je američki saksofonist Albert Ayler, iako nije bio jedini. Primjerice u 1980-ima Brotzmannova je glazba bila pod utjecajem heavy metala i noise rocka.

Neobuzdan temperament

Saksofon je počeo svirati iz hobija, ali ubrzo je shvatio je da mu se sviđa putovati s drugim glazbenicima, istraživati i stvarati nešto novo, do tada neostvareno. Udružio se s Namom June Paikom i drugim članovima eksperimentalnog pokreta Fluxus. Iako nikada nije bio punopravni član pokreta, ideje Fluxusovaca snažno su utjecale na njegov glazbeni put. Za njegovo rano razdoblje karijere važan je bio trio u kojem je svirao s basistom Peterom Kowaldom i bubnjarem Svenom-Åkeom Johanssonom s kojima je snimio prvi album. Ubrzo je postao član uglednih Globe Unity Orchestra i ostvario je suradnje s Carlom Bley i Michaelom Mantlerom. Za svoje eskapade teško je pronalazio suradnike, a oni kojima je dozvoljavao da uđu u njegov djelokrug uglavnom su se prilagođavali njegovom neobuzdanom temperamentu. Poput njega, i mnogi njegovi suradnici postali su velike ličnosti free-jazza., uključujući bubnjara Hana Benninka, pijaniste Mishu Mengelberga i Freda van Hovea, gitarista Dereka Baileya i saksofonista Evana Parkera. Surađivao je s nizom glazbenika iz raznih zemalja, poput južnoafričkog bubnjara Louisa Moholoa, japanskog trubača Toshinorija Kondoa i udaraljkaša Sabua Toyozumija, nizozemskog saksofonista i klarinetista Willema Breukera i Amerikanaca Johna Zorna, Franka Wrighta, Billa Laswella, Marilyn Crispell i Kena Vandermarka. Bio je član supergrupe Last Exit 1980-ih, a vođa Die Like a Dog Quarteta i Chicago Okteta i Chicago Tenteta 1990-ih i 2000-ih. Iako je izbjegavao konvencionalnu melodijsku i ritmičku strukturu, pa čak i izbacio gotovo sve čujne ostatke bluesa i ostalih afroameričkih korijena u svom sviranju, često je surađivao s afroameričkim glazbenicima kao što su Cecil Taylor, Anthony Braxton, Milford Graves, William Parker, Don Cherry, Joe McPhee, Sonny Sharrock, Andrew Cyrille, Fred Hopkins, Rashied Ali, Hamid Drake i Ronald Shannon Jackson.

Proglašenje neovisnosti

Brotznann, koji je uz tenor i alt saksofon te klarinet i bas klarinet, svirao i mađarski tarogato, bio je plodan glazbenik. Održao je nebrojene koncerte diljem svijeta i snimio je gotovo sto dvadeset albuma kao voditelj ili suvoditelj sastava i desetke drugih kao suradnik drugih glazbenika. Svojim prvim albumom, “For Adolphe Sax”, koji je objavio 1967., pripremio je teren za snimanje koje je obilježilo njegovu karijeru. Drugi album, “Machine Gun” iz 1968., bio je zastrašujuć i šokantan. Pogodio je jazz scenu poput plimnog vala, označio prekretnicu na europskoj avangardnoj jazz sceni i postao jedan od najznačajnih albuma free-jazza 20. stoljeća. Zbog kultnog statusa poslije je objavljeno niz reizdanja. “Machine Gun" bio je Brotzmannov nadimak koji mu je nadjenuo Don Cherry “kako bi opisao njegov nasilnički stil sviranja”. Snimio ga je s oktetom u kojem su uz njegove dotadašnje suradnike, Kowalda i Johanssona, svirali glazbenici koji su se tada afirmirali kao vodeći umjetnici europske jazz avangarde: tenor saksofonist i bass klarinetist Willem Breuker, tenor saksofonist Evan Parker, pijanist Fred Van Hove, kontrabasist Buschi Niebergall te bubnjar Han Bennink. Brotzmannova skladba i album “Machine Gun” iz 1968. bili su reakcija na vijetnamski rat, kao i istoimena skladba Jimija Hendrixa koju je gitarist i pjevač snimio dvije godine poslije za svoj album “Band of Gypsys”. No glazbeni su utjecaji bili drukčiji. Naime Brotzmann je izjavio da je jedna od inspiracija za neobičnu instrumentaciju bila skladba “Flying Home” Bennyja Goodmana i Lionela Hamptona u izvedbi Hamptonovog big banda. Album “Machine Gun” do današnjih je dana ostao kultno ostvarenje europske free-jazz diskografije. Pisac Ekkehard Jost rekao je da je to bilo “proglašenje europske neovisnosti”. Također prozvan je “jednim od najznačajnijih dokumenata europskog free-jazz undergrounda”.

Preuzeto iz Novog lista od 16. srpnja 2023.



Izvještaji



Symphonika On The Rock i treći put u Lisinskom


U klubu Boogaloo održan ZMF Media dan


Camille Bertault Quintet oduševio Tvornicu


Sjajan koncert The Tiger Lilliesa u Kinu SC


Trap Takeover na jednu večer preuzeo Kutinu


Zadruga rasturila u rasprodanom Hard Placeu


Songkillers nastupili u Tvornici


Kries u Boogaloo – autohtona hipnotička etno psihodelija


Urban&4 uz gudački orkestar nastupili u Šibeniku


“Ne igraj se s vatrom, slušaj ju!”


Slavlje života i glazbe velike Janis Joplin


Mondo Generator feat. Acid Row i Omega sun


Zagreb glazbom obilježio Dan Europe


JazzHR u Tvornici kulture


Galerija fotografija: Them Moose Rush, Zepaxia, Rens Argoa


Tihomir Pop Asanović veličanstveno obilježio 60 godina karijere


Opasna doza dopamina u Tvornici kulture – Baks


Matija Cvek održao koncert u Zadru


Lekcije Kojota na otvorenju 20. Culture Shock Festivala