Dexter Gordon (1923-1990) bio je bebop glazbenik koji je ostvario sjajnu četrdesetogodišnju karijeru. Kao ikona jazza nadahnjivao je mnoge saksofoniste koji su stasali u drugoj polovici prošloga stoljeća, Primjerice Johna Coltranea i Sonnyja Rollinsa, a njegov utjecaj ne blijedi ni danas. Izgradio je image cool glazbenika prema kojem su se drugi odnosili sa strahopoštovanjem, čak i kad bi posrnuo, što nije bilo rijetko. Osobno sam se uvjerio u to, kad bi, primjerice, bio tako pijan da je jedva stajao na svojim klimavim, dugim nogama - bio je dvometraš - ali kad bi stao pred mikrofon preobrazio bi se u nepogrešivog cool tenor saksofonista prepoznatljivog, toplog, zaokruženog, zavodljivog tona, osjećajnog interpretatora balada i maštovitog improvizatora. U svoja je sola volio ubacivati citate, nerijetko iz opernih arija, uvijek na duhovit i cool način. Činio je to dovoljno često da je to postalo obilježje njegova stila. Osim toga bio je nenadmašan šarmer. Naime, jednako uzbudljiva i cool bila je i njegova konferansa. Svojim dubokim, baršunastim glasom nonšalantno bi najavljivao, primjerice skladbu “More Than You Know”, uvjerljivo i usporeno se obraćajući publici: “We love you, we need you, we adore you, we..., more then you know”, potom bi napravo stanku zagonetno se osmjehujući i naposlijetku zaključio: “Ladiessss!” Već samom najavom osvojio bi publiku, kad bi puhnuo u svoj saksofon uslijedile bi ovacije, za svaki solo bio nagrađen vriskom, a po svršetku svake izvedbe radosti nije bilo kraja - u publici, ali i na pozornici. Naime, Dexter Gordon bio je miljenik publike i kolega glazbenika.
Uznemirujući sukob
U mladosti Gordon je svirao klarinet i alt saksofon, no nadahnut improvizacijama Lestera Younga počeo je svirati isključivo tenor saksofon. Iskustvo je stekao svirajući u sastavima Lionela Hamptona, s kojim je imao prvi važniji nastup, kao i Louisa Armstronga i Billyja Eckstinea te Charliea Parkera koji je snažno utjecao na Gordonovu glazbu. Te suradnje prethodile su njegovom preseljenju u New York u prosincu 1944. gdje se pridružio orkestru Billyja Eckstinea. Poslije je surađivao s mnogim slavnim jazzistima. Bio je poznat po tome što je mogao uspješno nastupiti s bilo kim na jam sessionu. Godine 1946. Gordon se vratio u Los Angeles gdje je bio važan predstavnik scene Central Avenue. Tada je postao poznat po svojim saksofonističkim dvobojima s kolegom tenor saksofonistom Wardellom Grayem, što je bila popularna koncertna atrakcija. Bio je jedan od onih “divljih tenorista” koji sviraju u Los Angelesu o kojima je pisao Jack Kerouac u kultnoj knjizi “On The Road”.
Nakon 1952. bio je zatvaran zbog ovisnosti o heroinu. Dok je, 1955., služio zatvorsku kaznu zbog optužbi za konzumaciju narkotika, debitirao je u filmu “Unchained”. Nakon izlaska, skladao je i svirao te glumio u losanđeleškoj produkciji drame “The Connection” Jacka Gelbera. Do 1960. se oporavio i ubrzo je počeo snimati i objavljivati zapažene ploče za kultnu diskografsku kuću Blue Note. Početkom 1960-ih snimio je albume “Go!”, “A Swingin’ Affair” i “Our Man in Paris” koji se smatraju njegovim najvažnijim djelima.
Od 1962. do 1976. Gordon je živio u Europi, uglavnom u Parizu i Kopenhagenu. Europu toga doba smatrao je jednostavnijim mjestom za život, rekavši da je iskusio manje rasizma i više poštovanja prema jazz glazbenicima. Također je izjavio da je tijekom svojih posjeta SAD-u kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih politički i društveni sukob bio uznemirujući. U Europi je redovito svirao s američkim glazbenicima “iseljenicima” ili gostujućim instrumentalistima kao što su Bud Powell, Ben Webster, Freddie Hubbard, Bobby Hutcherson, Kenny Drew, Horace Parlan i Billy Higgins. Snimao je i poduzimao turneje, iako rijetko u Americi. U to vrijeme bio je u zavidnoj formi, a brojni albumi što ih je tada snimio za diskografsku kuću SteepleChase povećali su njegovu popularnost.
Laissez faire pristup
Povremeno se vraćao u SAD nastupajući i snimajući, ali je u svojoj domovini bio gotovo potpuno zaboravljen. Stoga je njegov povratak 1976. u Sjedinjene Države, nakon četrnaestogodišnjeg ”izbjeglištva”, bilo iznenađenje i veliki medijski događaj. Za živuću legendu iznenada je zavladalo veliko zanimanje, ljudi su u dugim redovima čekali ispred klubova kako bi prisustvovali njegovim cool svirkama. Potpisao je ugovor za diskografsku kuću Columbia za koju je objavio tri legendarna studijska albuma: “Homecoming”, “Sophisticated Giant” i “Manhattan Symphonie”, te koncertni “Live at Carnegie Hall”. Iako tada pedesetpetogodišjnak, album “Live at Carnegie Hall” snimio je 23. rujna 1978. sa svojim prvim stalnim sastavom u kojem su svirali klavirist George Cables, kontrabasist Rufus Reid i bubnjar Eddie Gladden, s kojim je dolazio i na europske turneje. U dvije izvedbe kao gost pridružio im se tenor saksofonist Johnny Griffin, ne bez razloga. Naime Gordon je bio poznat po epskim suradnjama s kolegama tenor saksofonistima kao što su Wardel Gray, Gene Ammons, Booker Ervin i Ben Webster.
Spomenuti pijanist George Cables te se suradnje prisjeća kao najvažnije u svojoj karijeri. “Dexter Gordon je na mene izvršio snažan utjecaj”, rekao je. “Najavljivao je balade tako što bi recitirao početak pjesme. To je radio iz dva razloga. Prvi je bio taj da publika uhvati smisao skladbe, a drugi taj što su svi uživali u njegovom glasu. Bio je divan na pozornici. Njegovi su nastupi bili čarobni, samo njegova prisutnost na bini. Bio je otvoren. Njegov stav je bio blizak laissez faire pristupu - želim da svirate onako kako inače svirate! Želim da budete ono što jeste! No također, upozorio bi nas ako mu je do nečega doista stalo, primjerice ako bismo se previše udaljili od zadanog takta, ako bismo otišli previše ispred ili iza takta. Tajming je takav jakav jest, ali puls određuje kako ćete se izraziti unutar tog tajminga. Dex je volio svirati iza i nije mu bilo drago ako netko svira puno ispred. To ga je činilo živčanim i glazba bi tada zvučala živčano. No, mi nismo svirali kao Dexter. Nastojali smo svirati malo ispred ili u sredini zato da bi on mogao stvarati napetost. Netko je morao svirati tako, morao se držati zadanog, da bi se on imao na što osloniti. No, dozvoljavao je glazbenicima da budu samosvojni, da sviraju kako najviše vole. Osim toga nije se bojao propitivati, iako je on bio “Dexter” - šef.”
Politika uma!!!
Dexter Gordon je zvijezda filma ”'Round Midnight” Bertranda Taverniera, koji je 1986., uz još nekoliko europskih gradova, imao europsku premijeru upravo u Zagrebu, u Koncertnoj dvorani Lisinski. Film je zanimljiv iz više razloga: glazba je vrhunska - Gordon je osvojio Grammyja za najbolju jazz instrumentalnu izvedbu, solista, za soundtrack albuma “The Other Side of 'Round Midnight” - priča je sjajna, glavni glumac Dexter Gordon u ulozi samodestruktivnog bebop saksofonista također. U tom filmu glumi Buda Powella, ali zapravo i sebe. Prema mišljenju mnogih Dexter Gordon je trebao dobiti Oscara za ulogu u tom filmu. Naime bio je nominiran u kategoriji najboljeg glumca u glavnoj ulozi. Bio je tek peti afroamerički glumac ikada nominiran u toj kategoriji. Mnogi su skloni tvrditi da ga nije dobio zato što je Afroamerikanac. Slavni kontrabasist Ron Carter, koji je kao glazbenik sudjelovao u snimanju glazbe za film i glumio kontrabasita u bendu, rekao je: “Ne znam je li to bio pravi razlog, ali službeno je objašnjenje da nije dobio Oscara zato što je glumio sebe a ne ulogu u kojoj je trebao tek djelomično glumiti sebe. Politika uma!!! Uživao sam gledajući ga kako glumi, uživao sam gledajući kako reagira na Tavernierove upute. Uživao sam u procesu kreiranja filma. Ako netko prigovara da je glumio sebe to nije pozitivan stav. Zaslužio je nagradu. Bila je to sjajna gluma. Nedodjeljivanjem Oscara Dexteru Gordonu napravili su velik propust.”
Martin Scorsese, koji je u tom fimu kao glumac imao sporednu ulogu, rekao je da je Gordonova izvedba bila poput izvedbe Roberta De Nira u “Razjarenom biku” i da je Bertrand Tavernier trebao izbaciti sve scene u kojima se Dexter ne pojavljuje jer je upravo on nosio film na isti način na koji je De Niro nosio u spomenutom filmu.
Kao glumac, ali u sporednoj ulozi bolničkog zatvorenika koji svira klavir Gordon se pojavio u filmu “Buđenja” Pennyja Marshalla iz 1990. Uostalom njegov bi život mogao biti sjajan predložak za scenarij nekog Hoolywoodskog filma.
Tijekom karijere Dexter Gordon je napisao i snimio mnogobrojne cijenjene skladbe. Najpoznatija je “Cheesecake”, a među ostalima su “Fried Bananas”, “Dexter's Deck”, “Rainbow People”, “Setting the Pace”, “Society Reds”, “Dexter Digs In”, “Boston Bernie” i druge. Osim toga svirao je i snimao s drugim velikanima jazza kao što su Gene Ammons, Tony Bennett, Benny Carter, Nat King Cole, Dizzy Gillespie, Herbie Hancock, Jackie McLean i drugi. Također ostvario je mnogobrojna diskografska izdanja, čak stotinjak kao vođa sastava. Godine 2018. njegov album “Go” Kongresna je knjižnica odabrala za očuvanje kao vrijednu baštinu. Gordon je 1978. i 1980. bio glazbenik godine u DownBeatu, a 1980. uvršten je u Kuću slavnih jazza. Američka vlada odlikovala ga je priznanjem Kongresa, Danom Dextera Gordona u Washingtonu DC i nagradom Nacionalne zaklade za umjetnost za životno djelo. Godine 1986. Ministarstvo kulture Francuske imenovalo ga je članom i časnikom Francuskog reda umjetnosti i književnosti. Cool!
Objavljeno u Novom listu 26. ožujka 2023.
