U jednom od svojih brojnih intervjua, glazbenik Paul Simon izjavio je kako postoji dašak pretencioznosti u tomu da je pjesmi nadjenuo naslov po nazivu čitave države. Međutim, kao što Simon zna i više nego dobro, "America" nije pjesma o potrazi za Amerikom u doslovnom smislu: ona se ne odnosi na puku geografsku regiju ili kulturu, već na nešto univerzalno i vječno. Prije no što se dotaknemo onoga čemu teži Pripovjedač u tekstu (iliti “lirski subjekt”, poslužimo li se književnoteorijskim pojmovnikom), analizirat ćemo čimbenike koji “Americi” pridaju sjaj i čine je jednim od najblještavijih dragulja – ako ne i najblještavijim – čitave diskografije Simona & Garfunkela.

Uz Beatlese, Boba Dylana, Beach Boyse i ponekih drugih danas legendarnih izvođača, Simon & Garfunkel uzdigli su se među najpopularnije glazbenike 1960-ih. No, dok je tadašnji mladenački Zeitgeist najviše promovirao seks, droge i rock-and-roll, ovaj je dvojac svojim glazbenim izričajem pružao intelektualniju i neviniju alternativu. Njihovi slušatelji, mahom studenti, umjesto urlikanja tinejdžerskih mantri poput: She loves you yeah, yeah, yeah pronalazili su glazbeno zadovoljstvo u refleksivnim stihovima poput: Hello darkness my old friend, a živahne riffove električnih gitara zamijenili su nježnim fingerstyleom folk rocka. Album Simona & Garfunkela iz 1968. godine, Bookends, pridržavao se ranije uspostavljenog stila ovog vizualno upečatljivog dueta. I upravo na Bookendsu zatekla se “America”, Simonov uradak za čiji su briljantan glazbeni aranžman zaslužni sâm Simon, Art Garfunkel i Roy Halee.

“America” redovito iskače na top listama pjesama Simona & Garfunkela, ali kao da ne stječe zasluženu hvalu dok je naizgled zasjenjuju poznatiji hitovi poput “The Sound of Silence”, “The Boxer”, “Mrs. Robinson”, ili pak “Bridge over Troubled Water”. Ipak, njezina posebnost pršti iz svake note, svakog takta i svakog stiha. Jedna od površinskih zanimljivosti leži u opasci da “America” naprosto nema pjesničkog rimovanja. Bez glazbe, žanrovski bismo je etiketirali kao narativnu poemu. Pripovijest je to o doslovnom i figurativnom putovanju na koje su se Pripovjedač i njegova djevojka Kathy uputili. A kad smo se već dotakli Kathy, ime joj nije odabrano nasumično. Poput Goetheove Charlotte koju je ovaj ovjekovječio njezinim fiktivnim pandanom u Patnjama mladog Werthera, Simon Pripovjedačevu mladenačku ljubav naziva prema stvarnoj Kathy Chitty, svojoj djevojci o kojoj je pisao ranije u radovima poput “Homeward Bound” ili “Kathy’s Song”. Stoga ne iznenađuje da je naš kompozitor glavnu vokalnu liniju preuzeo na sebe, držeći se time izražene personalnosti u ovoj pjesmi, dok njegova tenorska podrška Garfunkel tek na izvjesnim dijelovima ističe dramatičnost visokom harmonijskom pratnjom.

Pjesma je odsvirana u relativno brzom tempu (172 BPM-a), a otpočinje odsječnim prijelazom s prethodnice na ploči, “Save the Life of My Child”. Dionica koju Simon svira na akustičnoj gitari u uvodu slijedi temeljnu akordnu progresiju “Americe” sa silaznim notama basa: D-D/C#-Hm-A-G. Završni G dur akord preko kojeg uzlazi gitarski lick uspostavlja optimizam koji prožima prvu polovinu pjesme. Iz narativnog gledišta, Pripovjedač i Kathy vođeni su naivnim idealizmom, možda onim svojstvenim mladim naraštajima 1960-ih, a koji je u modernom razdoblju iščezao pred oblakom depresije i pesimizma. Motiv je to koji se uz mladenačku romansu smjesta otkriva melodičnim uvodnim stihovima: Let us be lovers, we'll marry our fortunes together. Potom zaljubljenici kupuju kutiju cigareta, pite Mrs. Wagner (spomenuti proizvođač u međuvremenu je ugasio poslovanje, ukoliko ste kanili kušati njihove slastice), i kreću u potragu za apstraktnim odredištem: And walked off to look for America.

Ovdje bi valjalo iznijeti detalj da je Simon u New Yorku diplomirao englesku književnost. Njegovi književni utjecaji očituju se u stihovima u obliku citiranog dijaloga, poput onog razlomljenog prije pripjeva. “Kathy,” Pripovjedač se izravno obraća svojoj pratnji ukrcavajući se na autobus u Pittsburghu, Michigan seems like a dream to me now. Književni postupak u folk rock pjesmi nadopunjen je i iznenadnom prisutnošću Hammondovih orgulja koje je zaigrano odsvirao glazbenik Larry Knechtel. Naknadno povisivanje Simonova tona i jačanje njegova glasa vodi nas prema pamtljivom pripjevu: I've come to look for America. Još jedna naročitost u vezi “Americe” na koju možemo obratiti pozornost jest ta da ona nema refren (eng. chorus), već samo spomenuti pripjev (eng. refrain).

Iza kratkog i dramatičnog segmenta osvježuje nas promjena. Strukturalno gledano, zalazimo u takozvani “most” (eng. bridge), gdje Simon pribjegava glazbenom postupku uklona, prelazeći na dotad neodsviran akord Cmaj7 kojim iskazuje privremenu bezbrižnost putovanja. Promjeni doprinosi i rasplesani sopran-saksofon, kao i varijacija na ranije uspostavljeni obrazac trzanja po gitarskim žicama.

Nevinost Pripovjedačeve i Kathyne romanse tada doseže vrhunac. Tijekom vožnje, oni se smiju, prave grimase, nestašno nagađaju o svojim suputnicima. Nakon još jednog poigravanja s citiranim dijalogom, pjesma nas iz mosta nanosi natrag na temeljnu akordnu progresiju. No, baš kao da Pripovjedača i Kathy polako svladava umor, Simon nam dopušta kratak predah, naglašen dodatnim taktom u temeljnoj progresiji u koji je umetnut dotad neodsvirani G# ton na basu. I sâm saksofon zrači umorom i postupno se povlači. Sve ovo predstavlja zatišje pred buru.

Dok u smiraj dana Pripovjedač promatra krajolik, a Kathy čita časopis, Simon nam jednostavnim stihovima predočuje spokoj scene: And the Moon rose over an open field. No, upravo u spomenuti smiraj, “America” otječe prema najdramatičnijoj i najosjećajnijoj fazi. Bubnjevi Hala Blainea počinju grmjeti u neskladnom skladu sa Simonovom ritam gitarom, dok iz pozadine nanovo odjekuju Hammondove orgulje i gitarski lickovi. Slijedi potencijalno najljepši stih čitave pjesme, otpjevan pri temeljnoj akordnoj progresiji, no uz osjetilnu razliku u melodiji. Simon sad pjeva isprazno i bolno, lišen optimizma. U dirljivom prizoru, Pripovjedač otvara dušu svojoj Kathy, nesputan činjenicom da ona luta carstvom snova:

'Kathy, I’m lost,’ I said, though I knew she was sleeping,
'I’m empty and aching and I don’t know why'.

Simonov stvaralački genij kao da je sažet u ova dva retka. Iz njih je moguće iščitati brojne od njegovih uobičajenih motiva poput introspekcije, romanse, povezanosti, izolacije, iskrenosti, ljudskosti, izgubljenosti, patnje. I napokon, nakon Pripovjedačeva priznanja, vokalna se melodija povisuje uz eksplozivan krešendo, potaknut pjesničkom slikom bujice automobila na prometnici za New Jersey: They’ve all come to look for America. Varijacija na originalni pripjev niže se triput, a Garfunkel ovdje ostvaruje više od harmonijske pratnje stopljene s pozadinom, najviše iskačući otpjevanom zaostajalicom (eng. suspension), odnosno tonom koji je “zaostao” iza prethodnog akorda, na riječi “for [America]”. Usprkos emotivno nabijenoj instrumentalnoj i vokalnoj izvedbi, zvuk ne poprima patetičnost. Štoviše, promjena u dramatičnosti smislena je: ako se originalni pripjev odnosi na potragu za Amerikom iz individualističke perspektive, posljednja tri pripjeva rasplamsana su kako bi se prenio osjećaj kolektivne potrage, one koja se tiče svih putnika s prometnice.

No, “America” ni nakon vrhunca ne prestaje briljirati. Na krešendo se nadovezuje instrumentalni, sanjarski fade out koji kao da stapa različite osjećaje u jedinstvenu cjelinu – i melankoliju i nadu, i umor i optimizam, pa čak i bol i ispraznost. Hammondove orgulje i dalje vrludaju u pozadini, a gitarska dionica, premda otpočinje temeljnom akordnom progresijom, odstupa od nje i zalazi u sferu dotad neodsviranog E mola, pružajući time zanimljivu kompozicijsku opreku ranijem E duru. U svakom slučaju, fade out najspokojniji je dio “Americe”. On slušatelje opušta i pruža im utjehu da je mladenački idealizam s početka, makar u međuvremenu izgubljen, u konačnici sadržavao uzvišenost i smisao.

Što se tiče interpretacije, s punim bismo pravom mogli ocijeniti “Americu” kao istovremeno neuobičajeno individualističku i univerzalnu pjesmu. Premda nam Pripovjedač uprizoruje putovanje kroz specifičnosti poput kutije cigareta, pita Mrs. Wagner, časopisa, geografskih odrednica kao što su Saginaw i Michigan, te djevojke eksplicitno nazvane “Kathy”, on nam ujedno ukazuje na nešto općenito, nešto svima nama zajedničko, a to je ljudskost. Naime, motiv prometnice za New Jersey na kojoj Pripovjedač prebrojava automobile simbolizira naša životna putovanja. Iz jednoga kuta, mogli bismo ukazati na to da se “America” odnosi na onu Jeffersonovu “potragu za srećom” iz Deklaracije nezavisnosti, ali čak nije presudno ograničavati se na američki kontekst u interpretaciji. “America” je univerzalni simbol naših htijenja, odredišta i snova. Svatko je od nas jedan od putnika na autocesti koji, nalik na Pripovjedača, pokatkad svrnu pogled prema krajoliku i priznaju kako se osjećaju isprazno i bolno.

No, postoji i druga interpretacija. Možda “America” nije isključivo cilj. Možda je ona metafora za čitavo putovanje – dakle, uvodni optimizam i idealizam jednako koliko i završni egzistencijalni umor – te nas Simon njome podsjeća na život u cjelovitosti, na uspone i padove, sreću i tugu, svjetlost i tamu.

S te strane, “America” je, jednostavno rečeno, život.