Evo nas i opet na kraju još jedne odlične godine u metalu, ali ne toliko odlične u više-manje svemu ostalome. Vijesti su poznate, neizbježne su iz dana u dan, vatre se i dalje gase dolijevanjem još goriva na vatru. Dragi ljudski rode, tko je tebe poznavao, ni pakao mu neće teško pasti. Srećom po nas, koncertne su se aktivnosti većinom normalizirale i svjedočili smo većem broju odličnih koncerata u državi i šire, a za sada se čini da će se tako i nastaviti u 2023. godinu. U metalu i dalje ista priča, ogroman se broj izdanih albuma natjecao za mjesto na našoj listi, no samo su se oni odabrani, čistom subjektivnošću i ograničenošću trajanja dana na samo dvadeset i četiri sata, zatekli među odabranima. Uz dužne isprike Revocationu, Sighu, Devinu Townsendu, Kholdu, Wiegedoodu, Hissingu, Mortuusu, Aenaonu, Innumerable Formsu, Voivodu, Cult Of Luni, Kampfaru, Lifvsledi, Autonoesisu, Misþyrmingu, Elderu, Krvni i drugima koji sačinjavaju veliku gužvu na dvadeset i šestom mjestu ove liste, krenimo lagano.
25. Immolation - Acts of God (Nuclear Blast)
Dobri, stari Immolation ne treba neki poseban uvod. Jedna od najcjenjenijih i najpouzdanijih metal grupa uopće našao se ovdje u društvu mnogo mlađih kolega čistom snagom svojega novog albuma. Pravo je čudo koliko, čak i nakon trideset i pet godina postojanja, grupa može zvučati svježe i bez neke veće promjene u svome zvuku koji je, kao uvijek, brutalno i prikladno kataklizmičan. Ponekad brzi, ponekad spori, rifovi se nižu jedan za drugim u razarajućem ritmu po kojemu je grupa i poznata, a pjesme poput “Shed the Light”, “Overtures of the Wicked” ili “Apostle” zasigurno će naći svoje mjesto među klasicima.
https://immolation.bandcamp.com/
24. Black Fucking Cancer - Procreate Inverse (Sentient Ruin Laboratories)
Imati ideju je biti na pola puta do uspjeha. Ideja nazvati svoju grupu Black Fucking Cancer svakako se ne čini kao usmjeravanje prema bilo kakvome obliku uspjeha, ali ovo je apsolutno najistinitiji opis glazbe koja se krije iza nekog imena na cijeloj ovoj listi. Ukratko, ovaj je album otrovan da otrovniji ne može biti. Svaka je sekunda ispunjena što mizantropijom prema više-manje svima, što blasfemijom i mržnjom prema više-manje svim mono- i politeističkim religijama koje su ili će postojati. Glazbeno to zvuči upravo kao sonično bombardiranje ušnih živaca ispunjeno konstantnim napadom gitara i bubnjeva, a nigdje se ovo bolje ne čuje nego na trijumfalnoj šesnaestominutnoj naslovnoj stvari.
https://sentientruin.bandcamp.com/album/procreate-inverse
23. Mortuous - Upon Desolation (Carbonized Records)
Svijet se metala često dijeli na originale i kopije. No niti su svi originali toliko dobri, jednako kao što nisu niti sve kopije toliko loše. Američki mladići iz Mortuousa pažnju su privukli već 2018. svojim albumom prvijencem koji je bio naslonjen na tradiciju Incantationa i one masne, sporije (uvjetno rečeno) varijante death metala. Nakon četiri godine vraćaju se novim albumom koji ih još više izdvaja iz mase drugih grupa i čini ih jednima od predvodnika novoga vala zvuka stare škole. Ono što u tome zvuku najbolje funkcionira jest i najjača snaga same grupe, izmjenjujući superbrze zvučne napade sa sporijim elementima koji samo pridonose osjećaju da su pred grupom velike stvari, a ovo sve najbolje se čuje na pjesmama poput “Days of Grey”, monstruozne “Defiled by Fire” te završne “Graveyard Rain”.
https://mortuousdeath.bandcamp.com/album/upon-desolation
22. Artificial Brain - Artificial Brain (Profound Lore Records)
U trenutku zaključenja ovoga teksta nismo mogli dobiti potvrdu koliko košta kila umjetnog mozga, ali sudeći po ovome albumu mnogo je skuplji od pravoga. Progresivni death metal kao označitelj žanra pokriva puno toga, ali ako želite pokazni primjerak, ovo je to. Zakučasti rifovi, što razarajući, što melodični, uvijek u službi znanstvenofantastične teme albuma, pletu mrežu preko nadrealno dubokih vokala Willa Smitha (ne onog Willa, naravno), a sve to na podlozi majstorski odsviranih dionica basa i bubnjeva. U međuvremenu je Will napustio grupu, pa ostaje vidjeti kuda će to odvesti preostale članove, no na temelju pjesama poput "Insects and Android Eyes" te majstorske "A Lofty Grave" čini se da neće biti problema.
https://profoundlorerecords.bandcamp.com/album/artificial-brain
21. Scarcity - Aveilut (The Flenser)
Istina jest da mnoge stvari u glazbi koje ljudi zovu eksperimentima ne zaslužuju to ime, jer se često zapravo radi o običnoj avangardi ili nedajbože progresivi. Scarcity ne upada u tu zamku i ovaj je album savršen primjer toga. Podijeljen u pet stavaka, on se kreće kroz niz raspoloženja i razmišljanja o smrti (naziv albuma to jasno sugerira) u svojih četrdeset i pet minuta. Sve svoje karte album polaže u atmosferu koju postiže ponekad repetitivnošću zvukova, a ponekad samo jednim tonom koji ne možete na kraju razlikovati od zujanja u ušima. Hipnotičke su gitare primarni medij, a u kombinaciji s odličnim vokalima Douga Moorea, pjesma/stavak "II" najbolje ovo prikazuje.
https://scarcity-nyc.bandcamp.com/
20. Schizophrenia - Recollections of the Insane (Redefining Darkness Records)
Kada se grupa nazove po klasičnom albumu žanra kojeg svira, jasno je gdje leži put kojim grupa kroči. Srećom, inspiracije ne nedostaje ovim Belgijancima te već na svom prvom albumu pokazuju svu raskoš talenta, a sve to bez kopiranja svojih uzora. Žanrovi su tu da se ponekad miješaju u dobitnim kombinacijama, a Schizophrenia svira posebno dinamični spoj death i thrash metala koji uzima najbolje od oba žanra. Rifovi su naravno obavezni i grupa se ne ustručava natrpati ih veći broj u svaku pjesmu, a gitarske solaže su priča za sebe. Album je u cjelini odlično izbalansiran, no čini se da pjesme u kojima je jača death metal komponenta poput “Monolith” i “Inside the Walls of Madness” bolje funkcioniraju.
https://schizophreniaband.bandcamp.com/album/recollections-of-the-insane
19. Golgothan Remains - Adorned in Ruin (Sentient Ruin Laboratories)
Poznato je da je Australija dom nekima od najgoropadnijih metal grupa uopće i često se to nešto australsko može prepoznati u zvuku. Golgothan Remains potpuno se uklapa u taj svjetonazor i na svome drugome albumu nudi trideset i sedam minuta izopačenih vizija s druge strane mračnih praznina ispunjenih samo jaucima izgubljenih duša. Kada death metal uparen s estetikom black metala uspije, onda uvijek uspije, kao na ovome albumu, na spektakularan način. Apokaliptični zvuk drobi mase ispred sebe snagom svog izričaja, dok masni bas daje dubinu zvuku i temelje za gitare koje stalno pritišću na srca nepripremljenih, a sredina je albuma s “The Malign Hordes of Abhorrence” i “Forgotten Lores of Hatred and Bloodshed” posebno dobar primjer ovoga.
https://golgothanremains.bandcamp.com/
18. Threshold - Dividing Lines (Nuclear Blast)
Da ne mora sve biti mrtvo crnilo na ovoj listi, pobrinula se jedna od ponajboljih grupa u progresivnom metalu danas. Threshold su veterani scene te im je ovo već dvanaesti album u karijeri prepunoj apsolutnih vrhunaca žanra, a usprkos raznim preprekama na putu i na novom su albumu zadržali već očekivanu visoku kvalitetu svoje glazbe. Nazivno progresivni metal, grupa je uvijek bila suzdržana u instrumentalnim ekscesima svojstvenima žanru, već je više pažnje polagala u pjesme koje su kompozicijski kompaktne, ali uvijek primjereno epski nastrojene. To je i dalje jedna od najjačih karakteristika grupe, vidljiva već u prvih par pjesama, jer su “Hall of Echoes”, “Let it Burn” te “Silenced” sve redom odlične. Kvaliteta ne posustaje niti dalje kroz album, a sve se zaokružuje upravo fantastičnom jedanaestominutnom “Defence Condition”.
https://thresholdprog.bandcamp.com/album/dividing-lines
17. White Ward - False Light (Debemur Morti Productions)
White Ward svakako nisu imali laku godinu, dolazeći iz Ukrajine i poznatih okolnosti. Ipak, čak i u takvim uvjetima, grupa je uspjela snimiti i izdati fantastičan album koji ih stavlja u sam vrh i ovako kvalitetne ukrajinske metal scene. Pošto živimo u vremenima kada će vjerojatno svi glazbeni žanrovi dobiti svoje post varijante (ako već i nisu), recimo da White Ward svira ono što bi se zvalo post-black metal, što uključuje duge, zavijajuće pjesme koje su definicija uglazbljenog chiaroscura te slobodnu interpretaciju uključenih žanrova. Oštre gitare u pjesmama poput “Phoenix” i “Silence Circles” kombiniraju se sa saksofonom koji daje jednu potpuno novu dimenziju zvuku, a upravo je taj saksofon vezivno tkivo koje drži cijeli album na okupu.
https://whiteward.bandcamp.com/
16. Corpsessed - Succumb to Rot (Dark Descent Records)
Finsku, naravno, ne treba posebno predstavljati ili hvaliti kada je riječ o metalu. Mnoge su vodeće grupe potekle iz zemlje tisuću jezera, a produkcija novih ne posustaje. Ostaje upitno da li možemo Corpsessed više zvati novom grupom, jer ovo im je već treći album u karijeri (ili četvrti ako brojite ponovno snimljeni prvi album). Kako god, grupa nije izgubila ništa od svoje žestine i novi je album najbolji dokaz kako se u samo trideset i šest minuta može napraviti jedno od najboljih predavanja u death metalu ove godine. Raspadanje je konstantna tema i zvuk je prikladan tome, pun drobećih rifova koji probijaju kroz trulo meso, a pjesme poput "Spiritual Malevolence" ili "Pneuma Akathartos" glavni su primjeri.
https://corpsessed.bandcamp.com/album/succumb-to-rot
15. Negative Plane - The Pact… (Invictus Productions)
Produktivnost nije najjača strana američke grupe Negative Plane, ali ono što im fali u tom pogledu nadomještaju kvalitetom svojih izdanja. Prošlo je jedanaest godina od prethodnog i grupa se trijumfalno vraća s trećim albumom u karijeri koji će nakon dugog čekanja zadovoljiti stare fanove, ali privući i mnoge nove. Iako on nazivno pripada žanru black metala i to se osjeti u ovim pjesmama, on je ujedno i eklektična mješavina drugih utjecaja kojima grupa daje mjesta za razvoj u ponekad potpuno neočekivanim smjerovima. Album se prilično naslanja na tradiciju rocka kao i žanrovskih prethodnika te posjeduje jedan vrlo klasičan zvuk čemu pomaže i odlična produkcija. Pjesme su prikladno duljeg trajanja, a izdvojit ćemo “A Work to Stand a Thousand Years” i zabavnu “Even the Devil Goes into the Church”.
https://negativeplane.bandcamp.com/
14. Wormrot - Hiss (Earache Records)
Dvadeset i jedna pjesma u pola sata trajanja albuma. Mora da je grindcore u pitanju. I stvarno jeste. I to one najbolje vrste, jer Wormrot su već godinama predvodnici ovog specifičnog žanra, a činjenica da dolaze iz Singapura samo je potvrda globalne moći ekstremne glazbe. Dugih je šest godina prošlo od posljednjeg albuma “Voices” i mnoge su poznate stvari, u međuvremenu, otežavale rad grupe, no “Hiss” je maestralna grind rasturačina kakvoj teško da ima premca trenutno, a definitivno je najzrelije izdanje grupe do sada. Ljudi koji inače slušaju grindcore znaju otprilike što očekivati, ali mjesta za iznenaditi uvijek ima čak i u formatu jedno- i dvominutnih pjesama, a dodatak violine čini pjesme poput “Grieve” ili “Glass Shards” pravim bombama. Posebna zasluga ide i vokalistu Arifu (nažalost, otišao iz grupe nakon snimanja albuma) koji koristi cijeli spektar vokalnih akrobacija i pojačava intenzitet ovim pjesmama do neslućenih razina ekstremnosti.
13. Deathspell Omega - The Long Defeat (Norma Evangelium Diaboli)
Za grupu naviknutu biti na vrhu, ova pozicija na listi možda izgleda čudno, međutim vremena se mijenjaju i novi vjetrovi pušu. Kuda se ionako ide dalje s vrha? Nakon niza albuma koji čine jednu od najjačih diskografija u metalu i suvremenoj glazbi uopće, grupi je jedino preostalo ili kopirati samu sebe ili pokušati se izmisliti ponovno. Nakon što su svojim disonantno-manijakalnim pristupom pokrenuli cijelu lavinu u black metalu i šire, vrijeme je došlo za zaokret i The Long Defeat predstavlja grupu u mnogo ležernijem izdanju neopterećenu prošlošću kao niti budućnošću. Naravno, i dalje je ovo black metal bez premca, no ovdje je on poput kontroliranog kaosa na rubu da eksplodira u svakom času, što je posebno vidljivo u prvoj pjesmi, sporogorućoj “Enantiodromia” koja najbolje i pokazuje taj novi smjer. Ostatak albuma ubrzava procesiju na očekivani tempo, a izdvajaju se maestralna “Eadem, Sed Aliter” i skoro poletna “Our Life Is Your Death”.
12. Messa - Close (Svart Records)
Raznovrsnost u ukusu dobra je za mentalno zdravlje, a istraživanja su pokazala da je raznovrstan ukus u metalu još i bolji te se sa ovime slaže devet od deset vodećih istraživača. Naš pokazni primjer danas ovoljetni su zagrebački gosti, talijanski okultisti iz Messe koji svojom glazbom svakako ponešto odudaraju od ostatka liste i tim bolje, jer ovo je prvenstveno odličan album. Treći po redu, on nastavlja uzlaznu putanju grupe sa vrlo uvjerljivim kompozicijama koje odišu nesvakidašnjom atmosferom. Možda bi bilo nepravedno staviti ostale instrumente u drugi plan, no prvo što će većini nas privući pažnju fantastičan je vokal Sare Bianchin i on stvarno uzdiže ovaj album na neku drugu razinu. Iako su pjesme podređene doom/drone žanru svojim sporijim tempom, album ipak po potrebi i ubrzava na mjestima te to čini pjesme poput “Rubedo” ili “Pilgrim” vrlo zahvalnim slušanjem.
https://messaproject.bandcamp.com/
11. Verberis - Adumbration of the Veiled Logos (Norma Evangelium Diaboli)
Novozelandska nam je scena već dala više od nekoliko glazbenih dragulja, a kada se članovi iz par odličnih grupa (spomenimo samo Ulcerate i pametnom dosta) udruže u jedan novi projekt, logično je očekivati velike stvari. I Verberis ne razočarava te šest godina nakon prvog albuma, izdaju novi koji po svemu nadilazi sva očekivanja. U osnovi zvuka mješavina je death i black metala, ali izvedena s tolikom snagom da će vas ovaj album otpuhati već na prvo slušanje. Kad bi gustoća tvari trebala novu mjernu jedinicu, ovo bi bio dobar kandidat. Skoro neprobojna masa rifova i ritmova zahtijeva konstantnu pažnju slušatelja, ali ispod te uzburkane površine leže i mnoge nagrade koje čekaju biti otkrivene, a sve se ovo najbolje čuje na apsolutno najčudovišnijoj pjesmi na ovoj listi, dvadesetominutnoj “I Am the Father and the Tomb of the Heavens”.
https://verberis.bandcamp.com/album/adumbration-of-the-veiled-logos
10. Gevurah - Gehinnom (Profound Lore Records)
Vječna je debata u učenijim krugovima da li je bolje započeti black metal album dvominutnim akustičnim introm ili jednostavno in medias res sa što bržim i masnijim rifom. I dok se o tome još vijeća, Gevurah nam dolazi sa svojim novim albumom da bi pomirila te podijeljenosti i nakon odličnog akustičnog introa, servira brzi, masni rif. Šest godina poslije vrlo hvaljenog prvijenca, Gehinnom nalazi grupu ponešto stariju i okorjeliju u svom pristupu metalu. Petnaest minuta kraći od prethodnika, ovaj je album sublimacija zvuka grupe i on žari fanatičnošću i hitnošću predstojeće kataklizme. Usporedbe s francuskom školom black metala i grupa poput Aosotha ne bi bile van mjesta, a pjesme poput "Towards the Shifting Sands" i fantastične "Memento, Homo…" samo potvrđuju to.
https://gevurah.bandcamp.com/album/gehinnom
9. Celeste - Assassine(s) (Nuclear Blast)
Estetika je svakako bitna stvar u svim umjetnostima, u metalu često čak i više. Ona definira prezentaciju i poruku koju želite poslati ljudima za koje svirate. Svi koji su prisustvovali koncertu grupe u ljeto 2014. u Močvari, mogu to posvjedočiti. Nastup u mraku, u prostoru ispunjenom maglom sa samo nekoliko zraka crvenog svjetla koje se probijaju kroz tminu, svakako nije svakodnevna pojava. Do tada prilično aktivni, u međuvremenu su usporili s izdanjima te im je Assassine(s) prvi album nakon pauze od pet godina i albuma Infidèle(s) iz 2017. U osnovi on ne mijenja recepturu mješavine black metala provučene kroz post-hardcore prizmu koju grupa svira, samo se prilagođava vremenu koje je proteklo. Zrelost u kompoziciji očigledna je i stoga pjesme poput “De tes yeux bleus perlés” ili “Le cœur noir charbon” tako dobro funkcioniraju.
https://celesteband.bandcamp.com/
8. Ashenspire - Hostile Architecture (Code666 Records)
Ako bi bilo potrebno izdvojiti jedan album iz ove godine koji bi savršeno ocrtavao vrijeme u kojemu se nalazimo, to je ovaj. Iako je principijelno britanski i usmjeren na situaciju u toj državi, on se može primijeniti na bilo koji dio ove planete gdje je divlji kapitalizam uzeo maha. Predivno kaotičan i protestan, s vjerojatno najboljim tekstovima na ovoj listi, on je kako mu tekst na naslovnici kaže “dekonstrukcija sirovog betona kapitalizma” i uglazbljeno istraživanje struktura u urbanim prostorima koji ne služe svojoj svrsi, nego su upravo ta neprijateljska arhitektura od koje se više ne vide zvijezde. U osnovi je zvuka naravno black metal na koji je naljepljen niz različitih utjecaja koje grupa mudro koristi, a prominentni saksofon uvelike pomaže prizivanju tog urbanog osjećaja, posebice u pjesmama poput “Plattenbau Persephone Praxis” i fantastične “The Law of Asbestos”.
https://ashenspire.bandcamp.com/album/hostile-architecture
7. Blut aus Nord - Disharmonium - Undreamable Abysses (Debemur Morti Productions)
Mnoge Vindsvalove ličnosti nam i ove godine vraćaju ogromnu dividendu za naše povjerenje geniju Blut aus Norda. Nakon predivno psihodeličnog albuma "Hallucinogen" iz 2019., ova francuska grupa ili pojedinac Vindsval, kako vam drago, nam ovaj put donosi sedam magičnih putovanja u um H. P. Lovecrafta i čini se da je ta mješavina zapravo pun pogodak, jer je kozmički black metal kojeg grupa ionako svira savršena podloga za stare bogove iz bezdana. Gitare su u stalnom pokretu pokušavajući uhvatiti posljednje svijetlo prije potonuća u nepregledni ambis, a posebna su priča vokali za koje bi na prvi slušanje rekli da ih uopće nema, međutim oni su prisutni u sloju koji ih čini jednim od instrumenata savršeno komplementirajući ostale. Na kraju možemo reći da je ovo jedna od najboljih prezentacija lovecraftovskih horora iz neslućenih dubina, potpuno ostvarena u pjesmama poput apsolutno vanzemaljske "Neptune's Eye" te opijumski zavodljive "That Cannot Be Dreamed".
https://blutausnord.bandcamp.com/album/disharmonium-undreamable-abysses
6. Dischordia - Triptych (Transcending Obscurity Records)
Brutalni death metal rifovi u kombinaciji s atmosferičnim dionicama u kojima prevladava flauta, kažete? Gospodo, imali ste moju znatiželju, a sada imate i moju pažnju. Naravno, ne želimo ovdje pojednostavnjivati ono što se na albumu događa i da ne bude prevelike zbrke, ovdje se prvenstveno radi o punokrvnom death metalu koji se ne boji eksperimentirati sa značajkama žanra. Gitare su prikladno masne i vokali smrtni, ali disonantnost koju grupa uvlači u svoj zvuk dominantni je element sveprisutan kroz cijeli album i ono što definira sam zvuk grupe. Neke bi sitne duše rekle da je sve ovo Gorguts izmislio davno, međutim ono što Dischordia nudi mnogo je više od toga i obavezna je lektira za ljubitelje “čudnih” pojava u metalu. Vjerno imenu albuma, devet je pjesama podijeljeno u tri cjeline, a kao početnu točku preporučujemo “Bodies of Ash” i rasturajuću “Purifying Flame”.
https://dischordiaband.bandcamp.com/
5. Djevel - Naa skrider natten sort (Aftermath Music)
Grupa najlogičnijeg imena ikada za black metal grupu vraća se novim albumom nakon samo godinu i pol dana od prethodnoga. Ovakav je brzi obrt i inače normalan za norveške đavole kojima je ovo već osmi album u desetak godina postojanja, ali ono još bitnije jest konstantno visoka kvaliteta glazbe koju Djevel stvara. Niz se nastavlja u trijumfalnom tonu, jer ovo je svakako black metal prve klase, namijenjen svima koji su ikada željeli bezbrižno trčati vrišteći mašući sjekirom kroz snijegom zametene borove šume dalekog Sjevera. Grupa njeguje vrlo klasičan zvuk tipičan za norvešku scenu, što ne čudi obzirom da su članovi redom veterani poznati i iz drugih projekata. Ovo u praksi znači pjesme koje vas nose poput vjetra preko zaleđenih jezera otvarajući vam vidike glacijalnih prostranstava, ponekad bez kontrole u vrtlogu rifova kao u furioznoj “Kronet av en væpnet haand”, a ponekad lagano na klavirskoj noti ili dvije. Iako bez slabih točaka, s albuma možemo izdvojiti jedanaestominutnu naslovnu stvar te jednog od osobnih kandidata za pjesmu godine, griegovski inspiriranu, “I daudens dimme natt”.
https://djevel.bandcamp.com/album/naa-skrider-natten-sort
4. Disillusion - Ayam (Prophecy Productions)
Njemačka je grupa Disillusion sa svojim prvim albumom "Back to Times of Splendor" ušla u onaj rijetki klub kultnih grupa koje su izdale klasik za kojega se to opravdano može reći, ali je istovremeno time pred grupu stavio težak zadatak za nadmašiti. Za mnoge, drugi album nije uspio u tome i grupa praktično nestaje sa scene cijelih deset godina. Opet aktivna i osokoljena albumom "Liberation" iz 2019., grupa nam se ove godine vraća s majkom svih albuma. "Ayam" je, mora se reći, fantastično ambiciozan album i ne čudi njegova pozicija na listi, iako ona jest prvenstveno preporuka da se krene sa slušanjem. Oni to zovu progresivni death metal, ali to je toliko više da je samo nekoliko minuta dovoljno da vas preobrati u obožavatelja. Naglasak je na progresivnoj strani i grupa djeluje oslobođena bilo kakvih vidljivih okova, a ove pjesme pršte samouvjerenošću starih majstora. One rade jedan široki zahvat po platnu metala i često u samo nekoliko trenutaka možete čuti izmjenu nekoliko žanrova, a gdje bolje čuti ovo nego na po mnogočemu središnjoj “Abide the Storm”.
https://disillusion-official.bandcamp.com/
3. Aeviterne - The Ailing Facade (Profound Lore Records)
Prosječni se slušatelj metala svakako nasluša čudnih stvari u životu, ali čak i onima iskusnijima uvijek dođe neki album pod ruke za koji se jednostavno mora reći, to je to dakle, do ovoga je došao metal u 21. stoljeću. I tako ove godine Aeviterne izda svoj album prvijenac na iznenađene mase. Priča je donekle već viđena, ekipa iz raznih grupa okupi se u novi projekt koji nadraste ono što mu je prethodilo na sreću svih nas. Kao što često biva, žanrovski teško definirana glazba počesto je i vrlo kvalitetna glazba, jer kroči granicama onoga što pojedini žanrovi jesu, a to onda otvara nove vidike onoga što ekstremna glazba može biti, bez ograničenja i lanaca žanrovske sputanosti. Aeviterne svoje temelje gradi na avangardnoj mješavini black i death metala, ali sa dovoljno vanjskih utjecaja (prvenstveno industriala) koji zajedno čine jedan od najupečatljivijih albuma u zadnje vrijeme. U vihoru rifova i gromoglasnog basa, ove pjesme posjeduju snagu za pomicati cijele kontinente najvidljivije u bombama od “Denature” i “Dream in Lies” te fantastično pomaknute “The Gaunt Sky”.
https://aeviterne.bandcamp.com/
2. Ultha - All That Has Never Been True (Vendetta Records)
Postoje razlozi zašto su neki albumi pri vrhu ljestvica, kao što postoje i mnogi razlozi zašto je to nekada teško za argumentirati i približiti tuđim ušima. U tom kontekstu, Ulthin je novi album bio težak orah za slomiti, jer iako je kvaliteta glazbe bila neupitna odmah na prvo slušanje, problem je kako tu njegovu fantastičnu atmosferu uopće opisati u tako malo riječi. Ultha nije stranac na ovim prostorima i već su nastupali nekoliko puta pred našom publikom predstavljajući stariji materijal, međutim “All That Has Never Been True” potpuno je drugačiji tip zvijeri. Furiozni black metal prožet elektronikom Andreasa Rosczyka čine jednu majstorski teatralnu kombinaciju koja svoj efekt ne postiže jeftinim trikovima nego osjećajem melankolije i nelagode koji nas obuhvaća već od prve note, ne toliko različit od remek-djela njemačkog ekspresionizma. Dulja su vremena pjesama također pun pogodak jer daju prostora grupi da razvije sve svoje ideje kojih imaju napretek, poput velebne “Bathed in Lightning, Bathed in Heat” sa svojim sanjivim uvodom te inovativne “Carrion (To Walk Among the Spiders)” koja sa svojim izmjenama durova i molova predstavlja jednu od najuznemirujućih pjesama ove godine.
https://ultha.bandcamp.com/album/all-that-has-never-been-true
1. Wake - Thought Form Descent (Metal Blade Records)
Već smo utvrdili da mnoge grupe često ne ostaju na pozicijama na kojima su započeli karijeru, nego se ponekad s velikim žarom upuste u nove žanrovske prostore. Ovo osim što daje novu perspektivu, često dopušta i sinergiju raznih utjecaja u nešto novo i bolje. Kanadski je Wake prošao taj put od svojih grindcore početaka do današnjih dana i svoje black/death faze kroz nekoliko albuma, ali to sve nas nije moglo pripremiti za “Thought Form Descent”. Već je prvi singl “Swallow the Light” dao nagovijestiti da se ovdje kuha nešto posebno i pozicija na ovoj listi zorno prikazuje da ostatak albuma svakako nije razočarao. Dinamički gledano, ovaj je album čudo i potpuni je odlazak od grupinih grind početaka. On neupitno razara, međutim istovremeno je raznovrstan i prepun ideja koje ga čine savršenim primjerom onoga što metal predstavlja u ovome trenutku. Žanrovski, on pliva između više utjecaja i najbolje ga je ne smještati u neku posebnu ladicu, no ako baš moramo, recimo da su black i death metal komponente najnaglašenije u zvuku, ali opet nikada dovoljno dominantne da bi se mogli uhvatiti za nešto. Ovo nas vraća na već spomenutu dinamiku, jer ona je zaslužna za taj ogroman zvuk koji grupa posjeduje, a konstantni vas niz rifova i melodija vodi kroz album uvijek spremnim za novo iznenađenje. Preporučujemo!
https://wakegrind.bandcamp.com/album/thought-form-descent
