Kompilacija

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

David Bowie, glazbeni velikan, tijekom svoga života snimio je dvadeset i pet studijskih albuma. U njima je kombinirao različite glazbene stilove, ocrtavao vrijeme u kojemu je živio ali, istovremeno, značajno utjecao na mnoge druge suvremene i kasnije glazbenike. Najproduktivniji bio je sedamdesetih godina, a najpopularniji osamdesetih. Surađivao je s mnogima i tijekom karijere prošao kroz najrazličitije glazbene stilove stvorivši pri tome cijelu plejadu likova (Major Tom, Ziggy Stardust, Aladdin Sane, Thin White Duke, Nathan Adler i mnogi drugi), a svoju kreativnost nesebično je uključivao i u rad drugih glazbenika (primjerice: Iggy Pop, Lou Reed i Arcade Fire). U povodu pete obljetnice Bowiejeve smrti donosimo kratak pregled deset ključnih Bowiejevih albuma koji su obilježili ne samo njegovu karijeru već i karijere mnogih drugih glazbenika i, u konačnici, obogatili živote mnogih generacija njegovih štovatelja.

10. Blackstar (2016.)

Svoj najteži i najkompleksniji album, izuzetno emotivnu cjelinu s okultističkim elementima, Bowie je snimio u trenutcima teške borbe s opakom bolešću koju je unatoč optimizmu i želji za životom nažalost izgubio. I na posljednjem studijskom albumu Bowie se okružio vrhunskim glazbenicima (ovoga puta iz područja jazza) te tako stavio točku na „i“ svoje bogate, inspirativne i zavidne karijere. U realizaciji ovoga mračnog i osebujnog albuma uz lokalni njujorški jazz-kvintet pomogao mu je i koproducent Tony Visconti. U samo sedam pjesama, Bowie je posljednji put pomirio najrazličitije žanrove: jazz, soul, house, industrial, funk, folk i pop-rock, te napravio remek-djelo koje će se slušati barem sljedećih nekoliko desetljeća. Osim što je ovaj album dobitnik brojnih Grammyja, uvršten je na 49. mjesto Billboardove ljestvice 100 albuma svih vremena te u knjigu Roberta Dimeryja „1001 Albums You Must Hear Before You Die“. Bowie je ovaj album objavio na svoj 69. rođendan, dva dana prije svoje smrti te se smatra da je Bowiejev 'oproštajni dar' obožavateljima.

Recenzija

Blackstar

9. The Man Who Sold The World (1970.)

Nakon kvalitetnog, ali ipak prilično mlako prihvaćenog albuma „Space Oddity“, David Bowie je u potrazi za uspjehom snimio jedan žestok album, stilski na tragu onoga što će se nazivati hard rockom. Trebao se zvati „Metrobolist“, ali je naslov promijenjen u „The Man Who Sold the World“. Okosnicu priče čini pjesma „All the Madman“ posvećena Bowiejevom starijem bratu Terryju, glazbenom uzoru koji ga je naučio svirati saksofon i uveo u svijet glazbe. Solo gitara nevjerojatnoga Micka Ronsona podsjeća na Jimija Hendrixa, Led Zeppeline i Black Sabbath, a u podlozi se čuje fluidni i maštovit bas Tonyja Viscontija te bubnjevi Micka Woodmansyja nepredvidljivih i dinamičnih prijelaza. Upravo ovim studijskim izdanjem Bowie je započeo s eksperimentiranjem i uključivanjem različitih glazbenih žanrova u unikatnu i inovativnu cjelinu zbog čega je izravno ili neizravno utjecao na gomilu glazbenika do današnjeg dana. Album je svojevrstan odmak od folk-rocka prema hard rocku i bluesu s naznakama psihodelije u stilu ranog Pink Floyda, žestokih hard rock riffova i drskijeg Bowiejevog vokala te je polako ali sigurno utirao put prema Ziggyju Stardustu.

Recenzija

The Man Who Sold the World

8. Aladdin Sane (1973.)

Pjesme za šesti studijski album koji je bio prvi nakon završetka ere legendarnog Ziggyja Stardusta uglavnom su nastale na Bowiejevom putu za Ameriku. U neobičnoj kombinaciji glam i hard rocka s primjesama jazza, Bowie je snimio glazbeno zreli album na kojemu je kabaretski zvuk Kurta Weilla spojio s ritmom i bluzom Rolling Stonesa, a žestoki riff hita „Jean Genie“ podsjeća na Bo Diddleya. Ono što na ovome albumu plijeni posebnu pozornost jest nevjerojatan, razigrani jazz klavir Mikea Garsona, koji je zamijenio dotadašnja prepoznatljiva gitaristička sola. Sam naziv albuma i novog Bowiejevog izmišljenog lika dolazi od igre riječi „A Lad Insane“ („Ludi momak“). Motiv naslovnice ovoga Bowiejevoga albuma nedavno je koristila i Lady Gaga koja je, u konačnici, svojim umjetničkim imenom pokazala respekt Bowiejevu utjecaju jer je spojila Bowiejevu pjesmu „Lady Stardust“ i „Radio Ga Ga“ grupe Queen. O tome koliko je ovaj album bitan u Bowiejevoj karijeri govori i činjenica da je „Aladdin Sane“ jedan od deset Bowiejevih albuma koji se našao na NME-evoj ljestvici 500 najboljih albuma svih vremena.

Recenzija

Aladdin Sane

7. Lodger (1979.)

Premda ga je snimio u Švicarskoj, album se smatra završetkom Bowiejeve berlinske trilogije. Za razliku od prethodnika „Low“ i „Heroes“ na ovome albumu nema instrumentala, već sve pjesme imaju tekstove kojima Bowie opisuje atmosferu u najrazličitijim dijelovima svijeta kroz koje je proputovao. Stoga ne čudi što i glazbeno ovaj album ima naznaka onoga što će se kasnije nazivati 'world music'. Okosnicu čini čvrsta pop glazba koja će izravno utjecati na razvoj „britpop“ scene 90-ih odnosno bendove kao što su Blur i Oasis. I ovdje ima eksperimentiranja. Primjerice, pjesmu „Boys Keep Swinging“ glazbenici su snimili svirajući instrumente koje prije toga nisu svirali te su ih u tom momentu otkrivali: gitarist Carlos Alomar svirao je bubnjeve, a bubnjar Dennis Davis - bas gitaru. O samom albumu Bowie je rekao da je sukus cijeloga njegovog dosadašnjeg rada. Bryan Wawzenek usporedio je najproduktivniju Bowiejevu berlinsku fazu s filmskim trilogijama te „Lodger“ opisao kao „Bowiejev 'Povratak Jedija', a ne 'Kum III'“.

Recenzija

Lodger

6. 'Heroes' (1977.)

Ovaj album kruna je Bowiejeve berlinske faze kada je živio u Zapadnom Berlinu i stvarao albume pod utjecajem Krautrock bendova (Kraftwerk, Tangerine Dream i Neu) te surađivao s Brianom Enom, ocem ambijentalne ili new-age glazbe. U zanimljivom spoju art, eksperimentalnog rocka i elektronike, album je iznjedrio i Bowiejev najveći hit u karijeri – 'Heroes', romantičnu priču o ljubavi na dodiru podijeljenoga svijeta i ideologija. Kritičari su ga proglasili najboljim albumom 1977. godine, a hvalio ga je i John Lennon 1980. kada je izjavio da bi volio da njegov „Double Fantasy“ bude „toliko dobar koliko i 'Heroes'“. Američki skladatelj Philip Glass prilagodio ga je orkestralnoj izvedbi te napravio suitu „'Heroes' Symphony“ 1997. godine, a kasnije je nastao i balet. Nakon izdavanja „Heroesa“, uslijedila je 'Isolar' turneja na kojoj je Bowie, vrhunski i besprijekorno izvodio pjesme sa „Ziggyja“, „Lowa“ i „Heroesa“.

Recenzija

Heroes

5. Station To Station (1976.)

Deseti studijski album Davida Bowieja smatra se kotačićem koji je pokrenuo njegov tada novi alter ego „Vitkoga bijelog vojvode“. Snimljen je u Americi, nakon Bowiejevog sudjelovanja u filmu „Čovjek koji je pao na Zemlju“ redatelja Nicolasa Roega. Glazbeno se smatra Bowiejevim prijelazom od soula i funka na putu prema krautrocku, a tekstualno je pod snažnim utjecajem okultizma i Friedricha Nietzchea. Naslovna pjesma „Station To Station“ sastavljena je od dva dijela, sporijeg i bržeg, te sadrži elemente eksperimentalnog i progresivnog rocka. Na albumu se nalazi hit „Golden Years“, ali su vrhunac ovoga albuma izrazito emotivne izvedbe pjesama „Wild Is the Wind“ i „Word On A Wing“ u kojima do izražaja dolazi Bowiejev širok vokalni raspon i tehnika promjene modaliteta glasa. Album je inspirirao ispovijesti Christianne F. u „Mi Djeca S Kolodvora Zoo“ te kasnije brojne glazbenike poput Trenta Reznora ili Alexa Turnera.

Recenzija

Station To Station

4. Scary Monsters (& The Super Creeps) (1980.)

Nakon dvije godine Berlina, Bowie je godinu dana živio u Tokiju. Ondje je inspiriran sasvim drugim načinom života stvorio album u kojemu je na impresivan i virtuozan način spojio elemente funka, post-punka, new wavea i art rocka. Pjesme na ovom albumu aranžirane su fantastično, a na albumu se nalaze veliki hitovi „Fashion“ i „Ashes To Ashes“. Potonja je nastavak priče o Majoru Tomu, astronautu izgubljenom u svemiru, glavnom junaku iz „Space Oddity“, njegovoga hita s početka karijere. Kad se zasitite hitova, poslušajte pjesme „Up the Hill Backwards“ i „Teenage Wildlife“. U uvodnoj pjesmi „It's No Game“ Bowie se ograđuje od svoje nepromišljene izjave iz kokainom smračene 1976. da je „Hitler bio poput rock zvijezde jer je cijelu zemlju pretvorio u pozornicu“.

Recenzija

Scary Monsters

3. The Rise And Fall Of Ziggy Stardust And The Spiders From Mars (1972.)

Bio je to prvi Bowiejev konceptualni album, priča o androgenom, biseksualnom liku koji je poslan na Zemlju da spasi čovječanstvo prije konačne apokalipse, ali na kraju skonča pod teretom vlastite slave. Stilski, bio je to početak glam-rocka kojega je Bowie utemeljio zajedno sa svojim prijateljem Marcom Bolanom iz T. Rexa i ostalim suvremenicima. Posluživši se šminkom i šljokicama kao sredstvom u nastavku seksualne revolucije, Bowie je otvorio nove tabue, šokirao konzervativne krugove i na sebe skrenuo pozornost te tako vješto plasirao novitete svoje glazbe. „Ziggy Stardust“ prava je niska bisera: „Five Years“, „Soul Man“, „Moonage Daydream“, „Starman“ - sve su redom uspješnice i Bowie je od te 1972. uistinu imao čime puniti dvorane. Nesumnjivo, „Ziggy Stardust“ jedan je od najutjecajnijih albuma u povijesti glazbe i revolucionaran u pravom smislu riječi.

Recenzija

Ziggy Stardust

2. Hunky Dory (1971.)

Ovaj album bio je prethodnik Ziggyja Stardusta, a nastao je nakon albuma „The Man Who Sold the World“ u Bowiejevom stvaralačkom grču kada se svim silama trudio komponirati nešto izuzetno dobro. Satima je uvježbavao pjesme na klaviru i stvorio pregršt prekrasnih pjesama kao što su „Oh! You Pretty Thing“, „Quicksand“ te „Changes“ i „Life On Mars“. Ovu posljednju „The Daily Telegraph“ proglasio je najboljom pjesmom svih vremena. Standardnu postavu pratećega Bowiejevog benda (Woodmansey na bubnjevima, Trevor Bolder na basu i Mick Ronson na gitari) dodatno je obogatio Rick Wakeman na klaviru. Već u ono vrijeme, album se pokazao kao pun pogodak i hvalila ga je kritika s obje strane „velike bare“. Ovdje su i tri pjesme s posvetom: Bobu Dylanu, Andyju Warholu i njegovom malom sinu Zowieju, kasnije Duncanu Jonesu.

Recenzija

Hunky Dory

1. Low (1977.)

Premda se smatra početkom berlinske trilogije, većina materijala s ovoga albuma snimljena je u Château d'Hérouville, francuskom dvorcu iz 18. stoljeća, u kojemu je Bowie ranije snimio „Pin Ups“, jedan od najboljih cover album svih vremena. Tek su završni instrumentali „Weeping Wall“ i „Art Decade“ snimljeni u Hansa studiju u Zapadnom Berlinu. Album se sastoji od dva dijela: kratkih pjesama s tekstom među kojima se nalazi i najpoznatija poluinstrumentalna „Sound And Vision“ te ambijentalnih instrumentala inspiriranim eksperimentalnom glazbom i svojevrsnim tegobnim osjećajem sumraka civilizacije koji se naslućivao u ideološki i politički podijeljenom Berlinu. Posebna tehnika sviranja bas pedale na bubnjevima Dennisa Davisa, obilježila je niz kasnijih Bowiejevih albuma i utjecala na razvoj pop-glazbe. Premda je „Low“ bio album ispred svoga vremena i reakcije onovremene kritike su bile podijeljene, danas je po mnogima upravo ovaj album vrhunac Bowiejeve karijere te se stoga nalazi na mnogim popisima najboljih albuma svih vremena. Bez pretjerivanja, „Low“ je uvelike odredio daljnji razvoj glazbe s obzirom da je inspirirao izvođače kao što su Joy Division, The Cure, Arcade Fire, Gang Of Four, Wire, Human League i Dave Grohl.

Recenzija

Low

Bilo bi nepravedno ne spomenuti još barem nekoliko Bowiejevih albuma koji su zamalo ušli među prvih deset. Primjerice, „Young Americans“ (1975.) nastao je pod jakim utjecajem filadelfijskoga soula, na albumu „Diamond Dogs“ (1974.) Bowie je odsvirao gotovo sve instrumente a tekstualno je razrađivao Orwellovu tematiku „1984.“, dok se „Let's Dance“ (1983.) smatra najveći, komercijalnim uspjehom Davida Bowieja. Vjerojatno je upravo ovaj album mnogima odškrinuo vrata i dao poticaj za proučavanje opusa jedinstvenog i osebujnog umjetnika. Jer, kako je Bowie rekao na posljednjem koncertu Ziggyja Stardusta: „Ne znam kamo idem, ali obećavam da vam neću dosaditi.“ I bi tako.